nedjelja, 22. siječnja 2017.

Čudesni maremanci: pjesnici im pišu molitve, a oni predviđaju lavine i spašavaju pingvine

Maremanci su dio pseće obitelji moćnih i vjernih čuvara stada koji su nekoć nastanjivali planinske masive od Afganistana do Pirineja (Foto: www.totegnac.com)

Piše: Alen Galović

Na jednom australskom otočiću već stoljećima obitava zaštićena kolonija malih plavih pingvina. Otok je blizu obali, a 2005. godine, za vrijeme oseke, do otoka su prvi put stigle lisice! Kolonija od 800 pingvina u samo tri dana svedena je na tek 350 malih ptica! Lisice su ubile sve na koje su naišle, preživjeli su samo oni pingvini koji su se uspjeli zavući u stijenje i naći zaklone. U sljedećoj godini opet se zbio pomor, pa su pingvini gotovo posve nestali. Zapravo, posljednji napad lisica preživjela su samo četiri pingvina! Očajni Australci, nesretni zbog činjenice da gube pingvine, nisu znali kako stati na kraj lukavim lisicama. Rješenju se dosjetio vlasnik jedne obližnje farme pilića. I on je muku mučio s lisicama, postavljao zamke, nabavljao razne pse čuvare, no stvar je riješena tek kad su mu stigli bijeli pastirski psi, veliki maremanci, talijanski rođaci naših tornjaka, ali gotovo snježnobijele dlake! Ti psi su stoljećima uzgajani i selekcionirani da budu savršeni čuvari područja na kojem obitava stado, nikakav im uljez ne može promaći, nikakva ih kataklizma neće iznenaditi, a njihov gromoglasan lavež otjera svakog lošeg namjernika i svaku nepogodu. Prvi maremanac koji je stao na tlo otočića na krajnjem jugu Australije, odmah je znao što mu je činiti: ovi ranjivi, preživjeli pingvini njegovo su malo stado, njih neće dirati niti ozlijediti, a na otoku ih mora čuvati od lisica! Od trenutka kada je prvi maremanac zalajao na otoku, više ni jedan pingvin nije stradao od lisičjih očnjaka! Ne bi bilo spasa za te pingvine da su se ljudi odrekli selekcioniranoga uzgoja pasmina koje imaju svoju jasnu namjenu, da smo se odrekli čuvanja i održavanja genetskog bogatstva u svijetu pasa i biološke raznolikosti.
O maremancima koji spašavaju koloniju pingvina od lisica snimljen je i sjajan film

A još manje bi bilo koji pas tako autoritarno čuvao prostor otoka od uljeza. Na žalost, radikalne kampanje nekih udruga danas nepravedno prozivaju uzgajivače pasa s rodovnicama, a čak dovode u pitanje i opravdanost uzgoja čistokrvnih pasmina. Priča o maremancima u Australiji (nedavno je o njima snimljen i sjajan dječji igrani film Oddball) zorno pokazuje da je čovjek imao razloga stoljećima stvarati i uzgajati različite pasmine za različite i određene ciljeve, a k tome i za ciljeve u kojima takvi psi upravo uživaju, za ciljeve koji ih ispunjavaju. To dobro znam i sam. Jedan maremanac, naime, već punih 10 godina obitava i u mom domu. Njegov noćni lavež silno je glasan, dubok i prodoran, ali nikada bezrazložan. Pedro, tako mu je ime, plemenit je i ponosan čuvar, potomak pasa stvaranih za zaštitu stoke na planinskim obroncima talijanske regije Abruzzo. To je ista ona regija u kojoj je lavina u prvim tjednima 2017. zatrpala hotel i ubila 30 ljudi u njemu. Lavini su, pravim čudom, izbjegla dva maremanca, mužjak i ženka, Lupo i Nuvola.
Prva informacija o preživjelim maremancima...
Ne zna se kako su preživjeli katastrofu, jesu li se nekako izvukli ispod tona snijega, ili su se, sluteći što će se dogoditi svojom iskonskom psećom intuicijom, naprosto na vrijeme udaljili od hotela koji će kasnije biti zatrpan i uništen. Kad sam napisao prvu verziju ovog teksta, još je bila neizvjesna sudbina njihova tri štenca. Zapravo, nitko nije više vjerovao da su živi, samo se malotko usudio tako nešto izgovoriti. Bili su, doduše, sumnjivi prizori na kojima dva odrasla maremanca veselo mašu repovima, valjda svjesni da su izbjegli smrt pod snijegom, i da se iz pokreta tih pasa ne naslućuje baš nikakva tuga ili zabrinutost za sudbinu njihovih štenaca. A svi koji poznaju pse znaju da se takve stvari u kuja kojima se oduzmu štenci mogu lako prepoznati. Negdje u meni tinjala je nada: možda su Lupo i Nuvola bezbrižni jer znaju da su njihovi štenci na sigurnom? U nekom snježnom zaklonu? U danima što su slijedili nakon vijesti o lavini, objavljivale su se i čitale priče o čudesnim spašavanjima ljudi, o izvlačenju majke i dvoje djece, ali i o tragičnim sudbinama poginulih. A onda, kad se više o toj katastrofi nije ni pisalo, punih pet dana nakon što je lavina zatrpala hotel, u medije se probila informacija da su tri maremanska šteneta nađena posve neozlijeđena u kotlovnici!
Pet dana nakon lavine, našli su i tri šteneta u kotlovnici (Foto: facebook.com/hotelrigopiano) 
Moj Pedro, srećom, živi daleko od lavina, ali u sebi- očito- i dalje nosi čvrsto upisanu ljubav svojih predaka prema bijelom pokrivaču, prema snježnim prostranstvima kakva se prostiru i na Gran Sasso d'Italia. Zaspati zimi na otvorenom, tako da njegovu bijelu dlaku prekriju pahulje, pa se ujutro polako otresti i potrčati- e to je za njega najveća sreća! I dok francuski buldozi u našoj kući uživaju na kauču, kiša, led i mraz nemilosrdno šibaju gusto, snježnobijelo krzno golemog psa koji je izabrao san pod vedrim nebom. Vrijeme njegove najveće sreće, pa i spokoja, događa se kada zimi zaspe na snijegu, pa ga noću bijeli pokrivač posve prekrije. Trenutak u kojem se taj bundaš budi s prvim zrakama sunca, a potom otresa snijeg sa svog toplog krzna, doista je impresivan.
Pedro je, dakle, talijanski rođak svih onih golemih i moćnih čuvara stada koji su nekoć nastanjivali planinske masive od Afganistana do Pirineja.
Takvi psi danas teško nalaze nove vlasnike, jer sve je manje prostranstava u kojima bi mogli nadmoćno kružiti tjerajući divlje zvijeri, oblajavajući torove… U njegovim se očima još nazire pogled ispunjen spremnošću na žrtvu, u zjenici iskri pravi, iskonski životinjski ponos, sve ono što u nekima od onih četveronožnih plemenitaša s kauča rjeđe prepoznam. Valjda su sve više uvjereni da i nisu psi, nego ljudi... Posve sam siguran, veliki je i bijeli Pedro, baš kao i njegovi rođaci Lupo i Nuvola koji su izbjegli lavini u Italiji, potomak upravo onoga psa kojemu je pjesnik Nikola Šop posvetio molitvu, onog psa kojem je namijenio mjesto “u zagrljaju gladnog brata vuka, da plače s njim i tuli od radosti”… Valjda se zato svaki put gledajuć Pedra, kao i Šop u toj svojoj pjesmi, moram zapitati: a zašto su psi, umjesto vučjeg bratstva, izabrali nas, ljude?

Moj Pedro, srećom, živi daleko od lavina, ali u sebi- očito- i dalje nosi čvrsto upisanu ljubav svojih predaka prema bijelom pokrivaču, prema snježnim prostranstvima kakva se prostiru i na Gran Sasso d'Italia (Foto: www.totegnac.com)

U njegovim se očima još nazire pogled ispunjen spremnošću na žrtvu, u zjenici iskri pravi, iskonski životinjski ponos, sve ono što u nekima od onih četveronožnih plemenitaša s kauča rjeđe prepozna (Foto: www.totegnac.com)
Zaspati zimi na otvorenom, tako da njegovu bijelu dlaku prekriju pahulje, pa se ujutro polako otresti i potrčati- e to je za njega najveća sreća..(Foto: www.totegnac.com)

utorak, 6. prosinca 2016.

Pseći je mozak, za razliku od vučjeg, prilagođen komunikaciji s čovjekom. To dokazuju i štenci!

Pravu su revoluciju u našem shvaćanju psećih spoznajnih sposobnosti izazvala istraživanja što ih je objavio slavni mađarski etolog Vilmos Csányi na budimpeštanskom Sveučilištu Eötvös Loránd sredinom devedesetih. On je bez dvojbe dokazao da je proces udomaćivanja promijenio pseći mozak i uskladio ga s ljudima i našim društvenim signalima. Prvi dokaz za takvu tvrdnju zapravo je vrlo jednostavan, pa ipak šokantan svima koji ga do sad nisu osvijestili ili doživjeli. Psi, naime, žele biti s ljudima gotovo od trenutka kada otvore oči. Štoviše, između pasa i ljudi, psi biraju- ljude! U laboratorijskim istraživanjima mađarski su znanstvenici dali četveromjesečnim štencima izbor da se upute prema čovjeku ili prema drugom psu. Odabrali su čovjeka. Vučići koje su odgajali na isti način, nisu reagirali tako.

nedjelja, 27. ožujka 2016.

Psi se razlikuju od vukova jer su hrabriji još kao štenci!


Psi odmah istražuju pogledom. Vukovi se boje... 

 Psi i vukovi genetski su toliko slični da je biolozima teško razumjeti zašto su vukovi divlji dok psi rado postaju čovjekovim najboljim prijateljem. Doktorsko istraživanje evolucijske biologinje Kathryn Lord sa Sveučilišta u Massachusettsu predlaže da su različita ponašanja životinja rezultat njihovih najranijih osjetilnih iskustava i ključnog razdoblja socijalizacije. Detalji istraživanja dostupni su u aktualnom izdanju časopisa Ethology. “Dosad je malo toga bilo poznato o razvoju osjetila kod mladunčadi vukova, a zaključci su izvedeni iz onoga što je poznato o psima”, objašnjava Lord. “To bi imalo smisla prije, ali sada znanstvenici znaju da postoje značajne razlike u ranom ponašanju mladih pasa i vukova, od kojih je najvažnija vrijeme kada počinju hodati”, dodala je. Kako bi popunila praznine u znanju, proučavala je reakcije sedmero mladunčadi vukova i 43 štenca na poznate i nepoznate mirise, zvukove i vizualne stimulacije. Testirala ih je jednom tjedno i saznala da su svoja osjetila razvili u isto vrijeme. Svojim je istraživanjem Lord prikupila nove informacije o tome kako dvije podvrste Canis Lupus doživljavaju svoju okolinu tijekom četverotjednog razvojnog razdoblja, poznatog kao razdoblje socijalizacije, koje bi mogle značajno promijeniti naše dosadašnje razumijevanje razvoja vukova i pasa. Kada razdoblje socijalizacije počne, mladunci vukova i pasa počinju hodati i istraživati bez straha te pamte teritorij dolazeći u kontakt sa stvarima koje su vidjeli tijekom svojeg dotadašnjeg života. Domaći psi u tom periodu mogu doći u kontakt s ljudima, konjima pa čak i mačkama i s njima će se dobro slagati zauvijek. No kako to razdoblje socijalizacije prolazi, strah raste, a novi mirisi i zvukovi će potaknuti reakciju na taj strah. Svojim proučavanjem, Lord je došla do zaključka kako mladunčad vukova i pasa razvijaju svoje osjetilo njuha u dobi od dva tjedna, sluh se razvija sa 4 tjedna starosti, a vid sa šest tjedana. No te dvije podvrste ulaze u period socijalizacije u različitoj dobi. Tako kod pasa taj period počinje s 4 tjedna starosti, a kod vukova s dva tjedna. Prema tome, način kako vukovi i psi doživljavaju svijet u tom kritičnom prvom mjesecu je potpuno različit, a posljedica toga su drugačiji razvojni putevi, rekla je Lord. “Kada počnu hodati i istraživati teritorij u dobi od dva tjedna, mladunčad vukova je još uvijek slijepa i gluha. Dosad nije bilo poznato da vukovi počinju istraživati prije nego što progledaju i počnu čuti i da se prilikom istraživanja teritorija oslanjaju prvenstveno na svoj njuh”, dodala je Lord. Kada vukovi razviju osjetilo sluha, oni su najprije prestrašeni svakog novog zvuka. Slično je i s vidom – kada progledaju, boje se svega što vide. Kako se svako osjetilo razvija, vukovi doživljavaju osjetilne šokove, dok je kod pasa potpuno drugačija situacija. Naime, psi počinju istraživati svoju okolinu tek kada razviju osjetila njuha, sluha i vida. “Zanimljivo je kako su psi i vukovi toliko različiti u ranoj dobi, s obzirom na to koliko su genetski slični. U dobi od dva tjedna, štenci se ne mogu dići na noge i hodati uokolo, no mladunčad vukova u toj dobi već hoda, aktivno istražuje, ima dobru koordinaciju i može se penjati po uzbrdicama.” “Ove razlike u razvoju pasa i vukova rezultiraju različitim načinima stvaranja društvenih veza unutar svoje vrste i s ljudima. Ove nove informacije mogu se iskoristiti za upravljanje divljim populacijama vukova”, rekla je Lord. Istraživanje je provedeno na trima vrstama životinja: 11 vukova iz tri legla i ukupno 43 psa od kojih su 33 njemački ovčari koje je odgojila majka te 10 pasa iste pasmine iz kontrolne grupe koje su odgojili ljudi, što znači da su bili upoznati s čovjekom nedugo nakon što se se okotili. “Što se gena tiče, razlika nije u njima samima, nego u vremenu kad se oni uključe. Ovi podaci mogu pomoći u objašnjavanju zašto je, primjerice, psu u dobi od 4 do 8 tjedana dovoljno samo 90 minuta kontakta s čovjekom ili konjem da ih se ne boji. Naravno, da bi se uspostavila neka dublja veza, potrebno je dulje vremena. No u slučaju vukova potreban je dvadesetčetverosatni kontakt u prva tri tjedna njihova života, a čak ni onda vuk neće razviti vezu kao pas, a strah od nepoznatog će još uvijek biti prisutan.”

srijeda, 15. siječnja 2014.

Ja, štenac, osjećam puno više sa svojom toplom njuškicom no što vi, ljudi, možete pretpostaviti


Došao sam na svijet zatvorenih očiju, a ni do mojih ušiju još ne dopiru nikakvih zvukovi. Pa ipak, ja osjećam puno više no što vi, ljudi, možete pretpostaviti. U svojoj njuškici imam tajnu spravu pomoću koje osjećam toplinu mamina mlijeka!



Ponešto i nanjušim, ali to još nije onaj snažni, veličanstveni pseći njuh. Mamu koja me čuva, grije i hrani ja nalazim pomoću osjeta o kojem vi, ljudi, ne znate gotovo ništa!
I kad osjetim toplo mlijeko koje mi ona pruža, približim joj se puzeći, odupirući se prednjim nogicama, pa prihvaćam jednu od njezinih osam bradavica u svoja usta, stvarajući pravi pravcati vakuum jezikom!
Tako se, eto, prikopčam na mamu i strašno brzo rastem. Došao sam na svijet dvjestotinjak grama, a već sutradan ima 30 grama više! Jedem tako svaka tri sata, a htio bih i češće, ali to nije uvijek dobro za moje malo i nejako tijelo. 


Poslije obroka, mama me gurka, njuška i liže da me utješi, da me potakne na nuždu, ali i da me ugrije. A to je, možda i najvažnije.
Jer, još danima, još bar četiri tjedna, neću moći sam održavati temperaturu.
Došao sam na svijet s jako malo potkožnog masnog tkiva, premda se vama čini da imam toplo krznašce, moja izolacija od gubitka topline je jako slabašna. Zato se mama tako silno brine za mene, njezino me toplo tijelo stalno dodiruje i grije!

petak, 3. siječnja 2014.

Dnevnik šteneta: Samo me dodirni i pomiluj, a ja ću u tebi tajnim spojem stvoriti spoj ljubavi i sreće


Došao sam na svijet obavijen posteljicom i povezan s majkom pupčanom vrpcom, s još tri sestrice i tri brata, tama i topla francuska buldoga.
Moja mama nije pregrizla pupčanu vrpcu niti je pojela posteljicu, kao što to čine druge mame. Nije me baš ni lizala, sušila ili čistila u prvim satima mog života.
Moje disanje i refleksne pokrete mišića je potaknuo veterinar Žarko, koji me i izvadio iz mame carskim rezom. Bio sam se malo zaglavio, pa ni druge moje sestrice i braća nisu mogli prirodnim putem doći na svijet. Ali sve je sretno završilo.
Mama se ispočetka ponašala malo čudno, nije nas baš primjećivala, trebala ju je prisiliti da se legne, pa da na miru posišemo prvo, čudotvorno i ljekovito mlijeko koje ljudi zovu kolostrum. No, problem nezainteresirane i iscrpljene mame, veterinar je lako riješio.
Dao joj je hormonalnu injekciju za pobuđivanje majčinskih osjećaja, onu istu čarobnu tekućinu koja se stvara u vama, ljudima, kad zagrlite nas, male pse ili svoje, ljudske štence. Taj hormon, koji se zove oksitocin, kod moje mame potiče i refleks izlučivanja mlijeka, a mene je najviše razveselilo kad sam u njezinim očima vidio zaštitničke osjećaje brige i ljubavi.
Ljudi tu čaroliju još zovu i čudesnom kemikalijom maženja, ona može odagnati svaki stres, sprečavati depresiju, jačati povjerenje. A mi, psi, smo jedina vrsta na planetu za koju je dokazano da upravo vama ljudima pomaže u proizvodnji te supstance dobrote i odgovornosti! Dovoljno je da nas s ljubavlju dodirujete ili grlite! (www.francuskibuldog.hr)

srijeda, 12. lipnja 2013.

O prvim francuskim buldozima u Hrvatskoj

Annemarie v. Schmidt na bečkim ulicama krajem tridesetih, s 15 francuskih buldoga iz uzgajivačnice Von Leesdorf, koju je njezina majka osnovala 1921. i iz koje je ženka Odette stigla u Zagreb 1932.


U velikoj i iznimno važnoj monografiji „Hrvatska kinološka baština“, njezin autor Boris Špoljarić otkriva ponešto i počecima uzgoja francuskih buldoga u nas. Tako taj uvaženi kinolog bilježi da se francuski buldog počeo uzgajati u Zagrebu 1927. godine „kada gospodin Leo Kornfeld ima leglo iz kojeg je mužjak Jimmy, prvoupisani francuski buldog u rodovnu knjigu JKS Kraljevine Jugoslavije. Slijedeće leglo ove pasmine bilježimo 13. svibnja 1927.“ I dok se za Jimmyja može reći da je službeno bio prvi francuski buldog u Hrvatskoj, svoje mjesto u hrvatskoj povijesti ove pasmine zauzima i jedna ženka. Austrijski klub za francuske buldoge objavio je prošle godine knjigu posvećenu uzgajivačnici von Leesdorf i gospođi Annemarie von Schmidt, koju smo imali prilike i upoznati na jubilarnoj specijalnoj izložbi austrijskog kluba 2008. godine kraj Beča.  Frau Annemarie zauzima osobito mjesto u svjetskoj povijesti francuskih buldoga. Ona je, bez dvojbe, uzgajivačica francuskih buldoga s najduljom tradicijom na svijetu, još su njezini roditelji osnovali uzgajivačnicu Von Leesdorf 1921. Annemarie se rodila šest godina kasnije. Premda malobrojni znaju da je riječ o upravo o njoj, petnaestak godina poslije ta će Austrijanka biti fotografirana kako na uzici drži 15 francuskih buldoga! Kultna fotografija, proširena svijetom zahvaljujući internetu, danas budi radoznalost uzgajivača i ljubitelja francuskih buldoga više no ikad, a malobrojni znaju o kome je riječ i gdje je snimljena.    Nekoliko godina prije no što će biti snimljena ova fotografija francuskih buldoga u Beču, iz iste je bečke uzgajivačnice jedna ženka stigla u- Zagreb! Bila je to Odette von Leesdorf, oštenjenja 12. srpnja 1932. godine. U knjizi posvećenoj uzgajivačnici Von Leesdorf i gospođi Annemarie Von Schmidt, prepunoj fascinantnih fotografija francuskih buldoga nastalih prije Drugog svjetskog rata, nalazi se i detaljna dokumentacija o leglima, rodovnici, uzgojne potvrde... Ondje je zapisano i da je kujicu Odette von Leesdorf kupila Zagrepčanka „frau M. C.“... Na žalost, rat je prekinuo uzgoj francuskih buldoga u Zagrebu, premda su gradom nekoć davno očito šetali iznimni primjerci pasmine, baš kao što su većinom i bili oni iz uzgajivačnice Von Leesdorf: vrlo vjerojatno pied boje, sa simetričnim rasporedom crne dlake na glavi i bijelom linijom posred čela... 

nedjelja, 24. ožujka 2013.

Štene se prebrzo razvija? To je vuuuk!!!

Vukovi i psi su genetski izuzetno slični, ali vuk je divlja životinja, nepovjerljiva prema ljudima, dok psa smatramo našim najboljim prijateljem. Zašto je tome tako? Ako su pas i vuk genetski gotovo identični zašto je upravo pas, a ne vuk čovjekov najbolji prijatelj? Zašto su vukovi tako oprezni kad je o nama riječ? Najnovija istraživanja, kažu znanstvenici, otkrivaju kako se odgovor na ovo pitanje krije u ranoj fazi razvoja štenaca vuka i pasa, zapravo u prva dva tjedna života. U kritičnoj se fazi života vukovi razvijaju brže od pasa, oni mnogo brže i više hodaju od psića, premda još ne vide i ne čuju, ali- njuše! Dakle, štenci vukova brže i intenzivnije od pasa svijet istražuju njuhom, već u prvih desetak dana života, a tek onda sluhom i vidom. Kad napokon progledaju i čuju prve zvukove, to je iskustvo za vukove znatno stresnije nego za male štence pasa, kod kojih razvoj čula ide otprilike istim ritmom, ali zbog manje pokretljivosti psići nisu svojim njuhom skupili previše senzacija iz okoline, pa ih ni nove slike i glasovi kad progledaju i čuju ne uzbuđuju do te mjere. Vukove, pak, to stresno i šokantno iskustvo prvih zvukova i prvih slika, čini nepovjerljivima prema svemu što ih okružuje, pa i prema ljudima, tvrde znanstvenici. 
Tako je misterij koji je stoljećima mučio mnoge znanstvenike koji su se bavili uspoređivanjem dviju vrste možda napokon riješen. Sveučilište u Massachusettsu ima doista dugu tradiciju istraživanja pseće inteligencije i razvoja te vrste, pa su tako upravo njihovi biolozi upozorili kako je u svemu vrlo bitna činjenica da se vukovi razvijaju brže od pasa. Biologinja dr. Kathryn Lord proučavajući razvoj štenaca divljih vukova i štenca pasa otkrila je da obje vrste istovremeno razvijaju svoja osjetila: njuh za dva tjedna, sluh za četiri tjedna, a vid u prosjeku za šest tjedana. No, za razliku od pasa vukovi puno ranije ulaze u tzv. kritično razdoblje socijalizacije kako se naziva razdoblje u kojem životinja upoznajući okolinu stvara temelje za budući život. 
Vukovi počinju hodati i istraživati okolinu već s dva tjedna što znači da svijet, u kritičnoj fazi života koja će odrediti obrasce ponašanja istražuju isključivo njuhom jer im se osjetila sluha i vida još nisu razvila. 
Budući da su jedan svijet već upoznali njuhom, svako kasnije upoznavanje s novim podražajima koje osjećaju sluhom i vidom  kod vukova izaziva šokove. Ostavlja to kod njih trajne 'posljedice' u smislu da su cijeli život oprezniji prema ljudima, ali i drugim životinjama. Kod pasa to nije tako jer oni u kritično razdoblje socijalizacije ulaze kasnije, kada su im se razvila sva osjetila.
Kako prilikom kritične životne faze ne bi doživjeli traume koje će ih obilježiti za cijeli život pse se zato prije osmog tjedna ne bi trebalo odvajati od legla i majke. Istovremeno, kontakt s ljudima- naročito s djecom, pa i u ranoj fazi razvoja, kod štenaca može samo poboljšati proces socijalizacije.