nedjelja, 10. prosinca 2017.


Naš vodič izvorno objavljen na stranicama http://francuskibuldoghrvatska.com

Vodič za buduće vlasnike francuskih buldoga: Što morate znati, što pitati, a što će pitati vas...



Danas je prilično teško izabrati kvalitetnog uzgajivača, no postoje trikovi koji će vrlo lako otkriti onog pravog!
Pravom, odgovornom uzgajivaču danas nije nimalo lako procijeniti budućeg vlasnika svog šteneta, odlučiti hoće li ta osoba, ili obitelj, doista pružiti topao dom pun ljubavi psiću, dati mu najbolju njegu, voditi o njemu brigu. S druge strane, ni onima koji tragaju za budućim članom obitelji, za bićem koje će čitav svoj život provesti uz njih, nije lako odlučiti gdje će ga, kako i zašto potražiti.
Ipak, ponešto je lakše odrediti kriterije za one koji tragaju za štenetom određene pasmine. Ako ste odlučili nabaviti čistokrvno štene, dakle ako ste istinski zaljubljeni u neku pasminu i želite u svom domu imati psa točno određenih karakteristika i obilježja, prvo morate povesti računa da je taj pas iz registriranoga uzgoja.

Iz registriranog uzgoja je ako…

Dakle, ako oba roditelja legla iz kojeg birate štene imaju obavljen uzgojni pregled i rodovnice, ako su ocijenjeni s odličnim, ako je vlasnik kuje član Hrvatskog kinološkog saveza koji je njihovo parenje prijavio svom voditelju uzgoja, ako je taj voditelj uzgoja dva puta prekontrolirao i pregledao to leglo, ako su štenci mikročipirani, cijepljeni i očišćeni od parazita, ako je leglo prijavljeno u Hrvatskom kinološkom savezu, ako štenci imaju veterinarsku knjižicu za EU, ako svi štenci iz legla imaju rodovnice Hrvatskog kinološkog saveza, onda ste na dobrom putu da možete birati pravog predstavnika svoje pasmine, štene točno određenih karakteristika, koje su detaljno opisane i definirane u standardu svake pasmine na stranicama Svjetske kinološke organizacije.

Što znači ako nema ‘papire’?

Jasno je da ima mnogo onih koji će reći da u svom domu imaju krasnog i zdravog psića određene pasmine, ali bez papira. Nije sporno da i taj psić zaslužuje našu jednaku ljubav kao i onaj s rodovnikom, količina odanosti koju ta bića nama bezrezervno pružaju nema nikakve veze s njihovim pedigreom. No, činjenica da taj psić ‘nema papire’, odnosno rodovnik, svjedoči o dvije mogućnosti:
Prvo, netko od njegovih roditelja, ili oba, nije mogao ispuniti uvjete za uzgojni pregled. To se dogodilo možda zato što uopće nisu nisu imali rodovnik, pa možda i nisu bili čistokrvni (ili su čak bili i neke druge pasmine), možda stoga što nisu posve zdravi, a možda i zbog činjenice da imaju neku drugu manu koja im onemogućuje da pristupe i polože uzgojni pregled. Ta mana može biti vrlo ozbiljne naravi, ali se u iznimnim slučajevima može raditi i o naizgled bezazlenijim nedostacima koji su istaknuti u standardu (ako je francuski buldog boje koja nije propisana u standardu i koja sa sobom nosi i zdravstvene tegobe, na primjer, ne može dobiti uzgjojnu dozvolu. Također ni mužjak koji nema spuštena oba testisa ne može do uzgojne dozvole).
Ako vam takozvani uzgajivač prešuti gore nabrojane razloge, pa kaže da štene nema rodovnik jer iz ovog ili onog razloga nije htio izvaditi uzgojnu dozvolu za njegovu mamu niti je prijavljivao leglo, naprosto se radi o neodgovornom i lažnom uzgajivaču i svaki daljnji razgovor tu postaje bespredmetan. Ukupna cijena članstva u Kinološkom savezu, uzgojnog pregleda, prijavljivanja legla te izdavanja rodovnika nije značajna, ali jesu značajne druge obaveze koje treba ispoštovati. Ako ih vaš takozvani uzgajivač ne poštuje i ako vam laže o pravim razlozima zbog kojih štene nema rodovnik, jasno je da se ne radi o ozbiljnoj i odgovornoj osobi, već o muljatoru, šverceru štenaca, ponekad i pravom kriminalcu.

Ali ja želim psa za kućnog ljubimca, a ne za izložbe…

Tek se u rijetkim i doista iznimnim slučajevima može dogoditi da nađete zdravo štene u obitelji kojoj se leglo ‘slučajno potrefilo’ i koja se, zapravo, nije mislila baviti uzgojem. Jasno, takvi štenci se ne bi trebali prodavati, već ih valja udomiti i svakako sterilizirati. Kupovati štene ‘bez papira’, dakle bez rodovnika, doista je besmisleno, ponajprije zbog činjenice da te cijene u konačnici uopće nisu značajno niže od cijena štenadi s rodovnicima. S druge strane, ako doista želite samo psića kao ljubimca, ako ne namjeravate ići na izložbe ni u daljnji uzgoj, uspostavite kontakt i korektan odnos s odgovornim i registriranim uzgajivačima, dakle onima koji uzgajaju psiće s rodovnicima, pa razgovarajte o mogućnosti da oni iz svojih legala u budućnosti izdvoje štene koje -po njima- nema izložbeni i uzgojni potencijal, a može biti maženo i paženo u vašem domu. Sasvim ćete sigurno proći bolje i jeftinije nego da kupujete od mutnih tipova bez papira. Jasno, to podrazumijeva da ćete čekati štene, možda i godinu ili dvije, ali štene i nije predmet koji se kupuje kao božićni ili rođendanski dar. S druge strane, postoji čak i mogućnost da vam uzgajivač ustupi starijeg psića bez ikakve naknade, naročito ako se nije uklopio u novi čopor pa živi u strahu, izložen agresiji drugih pasa. Takve situacije kod uzgajivača nisu česte, ali se mogu dogoditi.

Kako pronaći štene: HKS, Njuškalo, preporuke…

HKS IMA PODATKE O SVIM PRIJAVLJENIM LEGLIMA (SAMO ONA NAJNOVIJA LEGLA, SA ŠTENCIMA STARIMA TEK MJESEC DANA, MOŽDA IM NISU JOŠ UNESENA U BAZU)
Uzgajivače koji prijavljuju legla i uzgajaju psiće s rodovnicima Hrvatskog kinološkog saveza lako je naći. Oni najozbiljniji imaju svoje ažurirane i održavane web stranice, dok su sva prijavljena legla (možda ne najnovija, ali ona u zadnja tri-četiri mjeseca svakako) s podacima o uzgajivačima objavljena na stranicama Hrvatskog kinološkog saveza (https://web.hks.hr/prijavljena-legla/ ). Jasno, uvijek je moguće i nazvati Hrvatski kinološki savez (01/4846-124) te njih zamoliti da vam daju informaciju o najnovijim leglima.
PAZITE! NA NJUŠKALU KRAJ OGLASA MORA BITI ZNAK HRVATSKOG KINOLOŠKOG SAVEZA!
oznaka hks njuškalo
Druga je opcija naš najveći web oglasnik njuskalo.hr, no ondje valja biti oprezniji. Naime, nakon što izaberete opciju Kućni ljubimci, uđite u podrubriku Psi s rodovnicom, a ne Psi. No, pripazite! Tu nisu samo oglasi za štence registriranih uzgajivača Hrvatskog kinološkog saveza, već ima i onih koji tvrde da imaju pse s rodovnicama iz Srbije ili drugih zemalja, a to uopće nije istina! Takvi lažni oglasi na Njuškalu nemaju istaknutu značku Hrvatskog kinološkog saveza i napomenu da je oglašivač član Hrvatskog kinološkog saveza.
Time ste obavili prve korake u eliminaciji uzgajivača koji nisu registrirani i koji Vam ne mogu dati apsolutno nikakvu službenu potvrdu o podrijetlu šteneta. Za razliku od takvih, registrirani uzgajivači HKS-a rodovnicom lako dokazuju tko su roditelji šteneta, a uvidom u nju za neke linije možete slijediti pretke šteneta i stotinu godina unatrag! U nekim bazama koje su javno dostupne na webu možete čak doznati ponešto i o drugim karatkeristima štenetovih predaka, od boje do zdravstvenih testova!
BUDITE OPREZNI S PREPORUKAMA, A NAROČITO S UZGAJIVAČIMA KOJI VAM ODMAH NUDE POPUSTE, KUPNJU NA RATE I KARTICE…

Prvi kontakt s uzgajivačem i što ih pitati


Potom slijedi kontaktiranje uzgajivača koje ste odabrali, mailom ili telefonski. Izbjegnite javno propitivanje o uzgajivačima i nemojte u otvorenim postovima tražiti preporuke na velikim grupama na Facebooku, forumima i slično. Neki od uzgajivača, a tu sad već mislimo i na one registrirane u HKS-u, svoj uzgoj doživljavaju prije svega kao izvor zarade (premda im je računica na vrlo klimavim nogama), pa vrebaju takva pitanja i odmah nude svoje “najljepše i najbolje štence” ili imaju svoje suradnike koji to čine umjesto njih. Preporuka je dobra stvar, ali ne smije biti jedini i najvažniji kriterij za odabir. Takvi koji vam odmah nude štene, a pri tom uvijek imaju i muško, i žensko, i fawn, i pied, i brindle, baš sve što vama treba, ipak su malo sumnjivi, zar ne?
Pa još odmah nude i kupovinu na rate, na kartice, pričekat će vas s lovom? Hm… Vjerujte, u uzgajivačkoj priči ne vrijede trgovačka pravila. Jer, uzgoj nije biznis. Kada uzgajivač počne razmišljati o prihodima i profitu, o ratama i karticama, o cash flowu i amortizaciji, onda on više nije uzgajivač, već štancer, trgovac, poduzetnik. Onda on pse gleda kao robu, onda će -prije ili kasnije- zaključiti da mu je kuju koja više ne može imati štence bolje baciti na ulicu, nego je čuvati i voljeti zauvijek, biti zahvalan što mu je podarila lijepe i zdrave pse. Zašto da se izlaže nepotrebnom trošku? I takvih, na žalost, ima među registriranim uzgajivačima, možda u mnogo manjoj mjeri nego među onim drugima, ali ih ima.
PITAJTE IH O REZULTATIMA NJIHOVI PASA NA IZLOŽBAMA. ZAPITAJTE SE ZAŠTO REZULTATE NE OBJAVLJUJU NA WEBU…

Prepoznat ćete ih, dakle, vrlo lako. Nudit će vam razne kombinacije samo da vam uvale svoje štene. Takvi, gotovo u pravilu, izložbe pasa zaobilaze u širokom luku. Možda će vam pričati o svojim nekadašnjim šampionima svemira, ali pitajte ih kada su zadnji puta bili na izložbi, zamolite ih da Vam daju rezultate svojih pasa s posljedjih izložbi… Ništa od toga nećete dobiti. Izložbe pasa su za njih, naprosto, nepotreban, suvišan trošak. Pravi uzgajivač ne razmišlja tako. Jasno je da uspjeh na izložbama nije nužno jamstvo zdravog šteneta, pa ni poštenog uzgajivača. Postoje i razne izložbe, i razni suci, i doista se ne može reći da se na izložbama uvijek igra najpoštenije i najtransparentnije. Ali, izložba dokazuje da je taj uzgajivač spreman trošiti novce da pokaže svog psa, da se ima čime ponositi, da mu profit nije na prvome mjestu (jer izložba je doista golem trošak i novce uložene u izložbe ništa ne može vratiti).
Poneki će se sada zapititati:
– Znači li to da ja kupnjom šteneta tom uzgajivaču financiram njegov skupi hobi, odlaske na izložbe?
Djelomično da, ali izložbe su i dalje ključno mjesto na kojem svaki uzgajivač testira ispravnost svog uzgoja, dobija odgovor na pitanje je li sve ono što čini u uzgoju dobro, može li bolje… Na izložbama se mogu vidjeti i budući i aktualni prvaci, dakle i parnjaci koji će pasminu unaprijediti, uzgajivaču dati nove i bolje gene. Bez izložbi nema uzgoja, a bez uzgoja nema ni pasmine. On se može održati u nekom ograničenom obliku, ali sasvim sigurno bi vremenom svaka pasmina bez izložbi ili nekih drugih kinoloških disciplina počela nazadovati, a onda i nestajati ili se deformirati. Pasmina bez papira, bez rodovnica, bez rodovnih knjiga u koju se upisuju legla i štenci, vrlo brzo nestaje.
PITAJTE IH O EVIDENCIJI NJIHOVIH LEGALA I ŠTENACA. ZAPITAJTE SE ZAŠTO SVE TRANSPARENTNO NE OBJAVLJUJU NA WEBU…

Osim što bi svaki uzgajivač u svakom trenutku morao moći budućem vlasniku svojih štenaca dati na uvid sve podatke o izložbama i ocjene svojih pasa, svaki uzgajivač bi morao na transparentan način voditi i brigu o svojim leglima, dakle evidenciju svih štenaca. Danas su dostupne i otvorene evidencije, odnosno svjetske baze podataka o štencima na webu, pa je moguće provjeriti roditelje nekog šteneta i pretke sve do prvih pasa upisanih u kinološke registre s kraja 19. stoljeća! Odgovoran uzgajivač nema razloga skrivati podatke o štencima i njihovim precima, dapače, trebao bi biti ponosan na svoj uzgoj i pse koje koristi u njemu. Ovi drugi ne znaju ni kako se zovu roditelji njihove štenadi, kamo li što više.
NE PITAJTE ODMAH ZA CIJENU. I NE OČEKUJTE DA ĆETE DOBITI PRECIZAN ODGOVOR
Štenci se mijenjaju, malo koji uzgajivač postavi preciznu cijenu za štene koje je staro par tjedana. S mjesec dana može mu se činiti da je uzgojio budućeg prvaka svijeta, s dva mjeseca zaključuje da će taj štenac biti sjajan kućni ljubimac, ali neće plijeniti poglede na izložbama. Moguća je i obrnuta situacija, može se dogoditi i ružno pače koje se preobrazi u najljepšeg šampiona. Ponekad se dogode i ozljede koje štene onemoguće u pravilnom razvoju. Sve to utječe na cijenu. Valja znati da trošak uzgoja jednog šteneta francuskog buldoga, s rodovnikom naravno, ne može biti niži od 1000 eura. Isto tako rijetko je cijena za dvomjesečno štene, dakle za psića koji će se još razvijati i za kojeg se ne može jamčiti kako će u konačnici izgledati, viša od 2000 eura. To je slučaj tek u iznimnim slučajevima, kada je riječ o kombinacijama ponajboljih roditelja u što je uložen i golem novac (na primjer, ako su oba roditelja prvaci svijeta) ili kod ženske štenadi za koju uzgajivač procijeni da je tako dragocjena.
NE VJERUJTE UZGAJIVAČU KOJI TVRDI DA VAM DAJE GARANCIJU ZA ZDRAVLJE ŠTENETA

Ne postoji jamstvo da će vaše štene biti apsolutno zdravo niti to ijedan odgovoran uzgajivač može dati.Svejedno, ima mnogo onih koji se hvale da daju “zdravstvene garancije”. Neka vam takvi samoreklameri odmah pobude sumnju! U Srbiji je godinama djelovao uzgajivač koji se reklamirao tvrdeći da daje zdravstvenu garanciju za štene, na svojim stranicama je čak besramno objavio i nekakav “etički kodeks” o odgovornom uzgoju, a bio je notorni prevarant koji je ljudima širom svijeta uzimao novce. Dogodilo se u više navrata da štene nije ni poslao na adresu osobe koja ga je kupila, a najčešće je dostavljao bolesne štence, posve različite od onih koje je objavljivao na fotografijama.
I danas je aktivna njegova raskošna i dobro dizajnirana web stranica, bio je odlično pozicioniran i na Googleu. No, na stranicama nije bilo detaljnog rodoslovlja njegovih pasa, psi se nisu mogli pronaći ni u bazama rodovnika na webu, nije imao rezultate izložbi niti evidenciju legala. Svejedno, mnogi su nasjeli i ovom prevarantu poslali novce. Ako su i dobili psića, bio je pun glista, bolestan, nimalo reprezentativan primjerak pasmine. Obećani rodovnik nikad nije stigao.
Mogućnost da će vam odgovoran i registrirani uzgajivač dati štene puno parazita, gotovo ne postoji. Svaki uzgajivač zna da cijena preparata protiv parazita nije visoka i nema smisla da riskira zdravlje psa i štenadi za par desetaka kuna. Oni neodgovorni o tome uopće ne vode računa i njihovi su štenci u pravilu zaraženi glistama. Ako je psić zaražen takvim parazitima u ranim danima, kasnije pati od mnogo većih problema, nerijetko i onih sa srcem, od čega psi ugibaju već s par godina.
Odgovorni uzgajivači dat će vam opširne pismene upute o zdravlju i njezi vašega psa, bit će vam na raspolaganju od 0-24, reći će vam da nema glupih pitanja i da ih zovete u bilo koje dana ili noći ako ste zabrinuti sa psića. Odgovorni uzgajivač će vam, isto tako, sugerirati da ne tražite savjete od ljudi koji za to nisu kvalificirani. Loši savjeti mogu biti kobni za psića! Ako ste nabavili psića od odgovornog uzgajivača, koji ima znanje i iskustvo, onda će vam najbolji savjet o njemu i njegovu zdravlju dati upravo on!
Isto tako, taj će vam uzgajivač znati preporučiti kvalitetnog veterinara, stručnog i specijaliziranog za vašu pasminu. Ako živite u manjem gradu, on će -zahvaljujući svojim vezama i poznanstvima s drugim uzgajivačima pasa- znati i za najbolje veterinare u toj sredini. Konzultirajte se sa svojim uzgajivačem svaki puta prije odlaska veterinaru, podijelite s njime i mišljenje veterinara o tegobama vašeg psa. Znanja i iskustva uzgajivača su dragocjena, a vi ste svu tu pomoć koju vam on pruža platili u cijeni šteneta, ali i u ljubavi i brizi koju tom štenetu -što ga je on uzgojio i s kojim se on ponosi- pružate!

POSTOJE LI TESTOVI KOJI JAMČE DA JE MOJ PAS ZDRAV?

Danas postoji čitav niz genetskih testova za bolesti raznih pasmina, pa tako i za francuske buldoge. Na žalost, nisu izolirani geni odgovorni za poremećaje disanja i probleme s kralježnicom, pa tako i ne postoje testovi koji bi uzgajivačima dali mogućnost selekcije štenaca bez takvih tegoba. Svejedno, uzgajivači koji obavljaju određene testove (premda je u većini riječ o bolestima koje su vrlo rijetke kod francuskih buldoga), tim činom ipak daju do znanja da su spremni uložiti u svoje psiće, u odgovoran uzgoj, i da će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi štenci bili zdravi. Testovi, dakle, nisu jamstvo da će vaše štene biti zaštićeno od onih najtežih problema koji danas muče francuske buldoge, ali ipak ukazuju da je uzgajivač činio mnogo kako bi uzgajao što zdravije pse.

UGOVOR, DA ILI NE?

Uzgajivač koji vam odmah nudi ugovor kao jamstvo ili kao znak da je odgovoran, nije nužno uzgajivač s kojim ćete se kasnije moći dogovoriti ako dođe do bilo kakvog problema. Ugovor postoji prije svega da bi štitio uzgajivača od neodgovornih vlasnika, od onih koji će tegobe psa što su ih izazvali griješeći u njegovu držanju, prehrani ili njezi pokušati svaliti na uzgajivača. Danas postoje tipizirani ugovori kakve koriste uzgajivači na svim kontinentima i mnogi, osim što potvrđuju da je isplaćen iznos za psića, služe i kao kratki vodič s uputama za prehranu ili njegu šteneta. Ako između vlasnika šteneta i uzgajivača otprve ne postoji međusobno povjerenje, nikakav ugovor neće pomoći da se ono izgradi i da obje strane surađuju i djeluju u dobrobiti psa.

A ŠTO ĆE UZGAJIVAČ VAS PITATI?


Kao što mnogi uzgajivači u svijetu imaju tipske ugovore, tako mnogi već na svojim web stranicama imaju gotove upitnike koje svatko zainteresiran za francuskog buldoga mora ispuniti. Mnoga od tih pitanja postavit će vam i naši uzgajivači.
U upitnicima se nalaze doista raznolika pitanja, uzgajivače će uvijek zanimati tko će u vašoj obitelji biti odgovoran za psića (nemojte ni slučajno reći da će se o njemu brinuti vaše sedmogodišnje dijete…), neki pitaju što očekujete od svog budućeg ljubimca, kakvog će karaktera biti, pitaju vas znate li da francuski buldog nije pas uz kojeg ćete trčati polumaratone i jeste li svjesni njegovih ograničenja na visokim temperaturama… Jasno da već ova prva pitanja mogu lako eliminirati neznalice i ignorante koji žele francuskog buldoga jer to danas in, a uopće se nisu raspitali ni proučili osnove o pasmini.
Svakog uzgajivača prije nego preda psića u tuđe ruke, interesiraju i detalji o vašem domu:
  • Stanujete li na katu zgrade bez dizala (ako živite na trećem ili višem katu, bez dizala, ozbiljno razmislite o drugoj pasmini. Malom francuskom buldogu spuštanje niz stepenice doista može jako štetiti)?
  • Ako ste u kući, je li vam dvorište ograđeno (stradanje psića pod kotačima auta je strašno i traumatično iskustvo koje nitko ne želi)?
  • Imate li, možda, u dvorištu bazen (znate valjda da su slabi plivači, pa pad u bazen može završiti kobno)?
  • Imate li u obitelji male djece (iskusan uzgajivač će vas upozoriti kako mala djeca u igri mogu nehotice ozlijediti štene, i to na vrlo specifične načine koje će vam i opisati)?
  • Imate li drugih ljubimaca u kući (morate znati kako će oni reagirati na novoga člana obitelji)?
  • Slažu li se svi u obitelji s vašom odlukom o nabavci francuskog buldoga (kćerka je diplomirala pa se nagrađuje štenetom bez znanja oca koji ne voli pse- to je zbilja vrlo loša kombinacija za budućnost psića)?
  • Jeste li svjesni da će vaš skupocjeni perzijaner biti obilježen već prvoga dana (ima i onih koji nabavljaju štene, a uopće ne razmišljaju o činjenici da ono s dva mjeseca još nije do kraja usvojilo navike za obavljanje nužde)?
Odgovoran uzgajivač ima vrlo jasne razloge da vam postavi sva ova pitanja i nemojte ih doživljavati kao zadiranje u vašu privatnost, već budite zahvalni što ste naišli na uzgajivača koji brine o budućnosti šteneta, o novom domu bića o kojem se brinuo od prvog dana njegova života, nad kojim je bdio mnoge noći, brisao mu guzu i trljao trbušćić ako mama to nije činila kako treba, vagao ga više puta na dan provjeravajući dobiva li na kilaži, bježao s posla, uzimao godišnji i činio sve da se to biće razvija zdravo i sretno… Oni koji to nisu činili, kojima do šteneta nije ni stalo, kriminalci koji štenetu neće dati ni jeftinu tableticu da ga zaštite od parazita, vjerojatno vas ništa od ovoga neće ni pitati. A vaša pitanja za njih će biti samo nepotrebno zamaranje i dosađivanje.
Valja napomenuti i da se odgovoran uzgajivač razlikuje od ovog drugog u još jednom bitnom detalju.Načinu preuzimanja, odnosno dostave šteneta. Svaki će vas odgovoran uzgajivač htjeti upoznati, pozvat će vas u svoj dom na kavu čak i mnogo prije no što ćete realizirati bilo kakav dogovor, htjet će vam pokazati sve svoje pse, mjesto gdje spavaju, reći vam puno o njihovoj prehrani, njezi. Odgovornom je uzgajivaču stalo do zdravlja i života svakog psa i sigurno vam neće dati krive ili lažne informacije, već upravo korisne savjete. Zato učinite sve što možete da posjetite uzgajivača, da osobno preuzmete štene, a u širokom luku zaobiđite one koji vam odmah nude dostavu, ni u kom slučaju nemojte pristati na prijevoz šteneta autobusom, niti prihvaćati mogućnost da ga uzmete možda negdje “kraj naplatnih kućica”…
I za kraj, detalj koji je često i presudan kod loših odluka o nabavci psića. Cijena. Nemojte uzgajivačima reći da ste student koji još ne zarađuje dovoljno, ali ćete se lijepo brinuti za psića. Ili da niste odveć bogati, ali ćete jako voljeti psa, pa neka vam spusti cijenu… Premda će neki pogrešno zaključiti da su uzgajivači socijalno neosjetljivi, oni se zapravo samo žele uvjeriti da ste spremni potrošiti značajna novčana sredstva kod veterinara ako se vašem psiću -nedaj Bože- dogodi bilo kakva nezgoda i bolest, da ste mu spremni kupovati najbolju i najskuplju hranu… Uzgajivač, naprosto, za štene koje je uzgojio mora željeti baš sve najbolje! Ako se u startu žalite da baš i niste pri novcu, uzgajivač će posumnjati u vašu spremnost da psiću pružite najkvalitetniju njegu. Odgovorni uzgajivači će, kolikogod se to na prvi pogled činilo nepravednim, imati malo razumijevanja za žalopojke o visokim troškovima za nabavku psića i vašim primanjima.
Istovremeno, uvijek imajte na umu da su odgovorni uzgajivači potrošili znatno veće iznose da bi uzgojili to štene, da su se u životu odrekli mnogih stvari kako bi se bavili uzgojem, i da bi -svi oni najodgovorniji- danas posve sigurno bili mnogo bogatiji da nisu trošili na svoje najdraže pse, na ljubav i strast prema pasmini. Bez takvih uzgajivača, odgovornih i savjesnih, te pasmine o kojoj sada čitate i u koju ste se zaljubili, naprosto ne bi bilo.

nedjelja, 22. siječnja 2017.

Čudesni maremanci: pjesnici im pišu molitve, a oni predviđaju lavine i spašavaju pingvine

Maremanci su dio pseće obitelji moćnih i vjernih čuvara stada koji su nekoć nastanjivali planinske masive od Afganistana do Pirineja (Foto: www.totegnac.com)

Piše: Alen Galović

Na jednom australskom otočiću već stoljećima obitava zaštićena kolonija malih plavih pingvina. Otok je blizu obali, a 2005. godine, za vrijeme oseke, do otoka su prvi put stigle lisice! Kolonija od 800 pingvina u samo tri dana svedena je na tek 350 malih ptica! Lisice su ubile sve na koje su naišle, preživjeli su samo oni pingvini koji su se uspjeli zavući u stijenje i naći zaklone. U sljedećoj godini opet se zbio pomor, pa su pingvini gotovo posve nestali. Zapravo, posljednji napad lisica preživjela su samo četiri pingvina! Očajni Australci, nesretni zbog činjenice da gube pingvine, nisu znali kako stati na kraj lukavim lisicama. Rješenju se dosjetio vlasnik jedne obližnje farme pilića. I on je muku mučio s lisicama, postavljao zamke, nabavljao razne pse čuvare, no stvar je riješena tek kad su mu stigli bijeli pastirski psi, veliki maremanci, talijanski rođaci naših tornjaka, ali gotovo snježnobijele dlake! Ti psi su stoljećima uzgajani i selekcionirani da budu savršeni čuvari područja na kojem obitava stado, nikakav im uljez ne može promaći, nikakva ih kataklizma neće iznenaditi, a njihov gromoglasan lavež otjera svakog lošeg namjernika i svaku nepogodu. Prvi maremanac koji je stao na tlo otočića na krajnjem jugu Australije, odmah je znao što mu je činiti: ovi ranjivi, preživjeli pingvini njegovo su malo stado, njih neće dirati niti ozlijediti, a na otoku ih mora čuvati od lisica! Od trenutka kada je prvi maremanac zalajao na otoku, više ni jedan pingvin nije stradao od lisičjih očnjaka! Ne bi bilo spasa za te pingvine da su se ljudi odrekli selekcioniranoga uzgoja pasmina koje imaju svoju jasnu namjenu, da smo se odrekli čuvanja i održavanja genetskog bogatstva u svijetu pasa i biološke raznolikosti.
O maremancima koji spašavaju koloniju pingvina od lisica snimljen je i sjajan film

A još manje bi bilo koji pas tako autoritarno čuvao prostor otoka od uljeza. Na žalost, radikalne kampanje nekih udruga danas nepravedno prozivaju uzgajivače pasa s rodovnicama, a čak dovode u pitanje i opravdanost uzgoja čistokrvnih pasmina. Priča o maremancima u Australiji (nedavno je o njima snimljen i sjajan dječji igrani film Oddball) zorno pokazuje da je čovjek imao razloga stoljećima stvarati i uzgajati različite pasmine za različite i određene ciljeve, a k tome i za ciljeve u kojima takvi psi upravo uživaju, za ciljeve koji ih ispunjavaju. To dobro znam i sam. Jedan maremanac, naime, već punih 10 godina obitava i u mom domu. Njegov noćni lavež silno je glasan, dubok i prodoran, ali nikada bezrazložan. Pedro, tako mu je ime, plemenit je i ponosan čuvar, potomak pasa stvaranih za zaštitu stoke na planinskim obroncima talijanske regije Abruzzo. To je ista ona regija u kojoj je lavina u prvim tjednima 2017. zatrpala hotel i ubila 30 ljudi u njemu. Lavini su, pravim čudom, izbjegla dva maremanca, mužjak i ženka, Lupo i Nuvola.
Prva informacija o preživjelim maremancima...
Ne zna se kako su preživjeli katastrofu, jesu li se nekako izvukli ispod tona snijega, ili su se, sluteći što će se dogoditi svojom iskonskom psećom intuicijom, naprosto na vrijeme udaljili od hotela koji će kasnije biti zatrpan i uništen. Kad sam napisao prvu verziju ovog teksta, još je bila neizvjesna sudbina njihova tri štenca. Zapravo, nitko nije više vjerovao da su živi, samo se malotko usudio tako nešto izgovoriti. Bili su, doduše, sumnjivi prizori na kojima dva odrasla maremanca veselo mašu repovima, valjda svjesni da su izbjegli smrt pod snijegom, i da se iz pokreta tih pasa ne naslućuje baš nikakva tuga ili zabrinutost za sudbinu njihovih štenaca. A svi koji poznaju pse znaju da se takve stvari u kuja kojima se oduzmu štenci mogu lako prepoznati. Negdje u meni tinjala je nada: možda su Lupo i Nuvola bezbrižni jer znaju da su njihovi štenci na sigurnom? U nekom snježnom zaklonu? U danima što su slijedili nakon vijesti o lavini, objavljivale su se i čitale priče o čudesnim spašavanjima ljudi, o izvlačenju majke i dvoje djece, ali i o tragičnim sudbinama poginulih. A onda, kad se više o toj katastrofi nije ni pisalo, punih pet dana nakon što je lavina zatrpala hotel, u medije se probila informacija da su tri maremanska šteneta nađena posve neozlijeđena u kotlovnici!
Pet dana nakon lavine, našli su i tri šteneta u kotlovnici (Foto: facebook.com/hotelrigopiano) 
Moj Pedro, srećom, živi daleko od lavina, ali u sebi- očito- i dalje nosi čvrsto upisanu ljubav svojih predaka prema bijelom pokrivaču, prema snježnim prostranstvima kakva se prostiru i na Gran Sasso d'Italia. Zaspati zimi na otvorenom, tako da njegovu bijelu dlaku prekriju pahulje, pa se ujutro polako otresti i potrčati- e to je za njega najveća sreća! I dok francuski buldozi u našoj kući uživaju na kauču, kiša, led i mraz nemilosrdno šibaju gusto, snježnobijelo krzno golemog psa koji je izabrao san pod vedrim nebom. Vrijeme njegove najveće sreće, pa i spokoja, događa se kada zimi zaspe na snijegu, pa ga noću bijeli pokrivač posve prekrije. Trenutak u kojem se taj bundaš budi s prvim zrakama sunca, a potom otresa snijeg sa svog toplog krzna, doista je impresivan.
Pedro je, dakle, talijanski rođak svih onih golemih i moćnih čuvara stada koji su nekoć nastanjivali planinske masive od Afganistana do Pirineja.
Takvi psi danas teško nalaze nove vlasnike, jer sve je manje prostranstava u kojima bi mogli nadmoćno kružiti tjerajući divlje zvijeri, oblajavajući torove… U njegovim se očima još nazire pogled ispunjen spremnošću na žrtvu, u zjenici iskri pravi, iskonski životinjski ponos, sve ono što u nekima od onih četveronožnih plemenitaša s kauča rjeđe prepoznam. Valjda su sve više uvjereni da i nisu psi, nego ljudi... Posve sam siguran, veliki je i bijeli Pedro, baš kao i njegovi rođaci Lupo i Nuvola koji su izbjegli lavini u Italiji, potomak upravo onoga psa kojemu je pjesnik Nikola Šop posvetio molitvu, onog psa kojem je namijenio mjesto “u zagrljaju gladnog brata vuka, da plače s njim i tuli od radosti”… Valjda se zato svaki put gledajuć Pedra, kao i Šop u toj svojoj pjesmi, moram zapitati: a zašto su psi, umjesto vučjeg bratstva, izabrali nas, ljude?

Moj Pedro, srećom, živi daleko od lavina, ali u sebi- očito- i dalje nosi čvrsto upisanu ljubav svojih predaka prema bijelom pokrivaču, prema snježnim prostranstvima kakva se prostiru i na Gran Sasso d'Italia (Foto: www.totegnac.com)

U njegovim se očima još nazire pogled ispunjen spremnošću na žrtvu, u zjenici iskri pravi, iskonski životinjski ponos, sve ono što u nekima od onih četveronožnih plemenitaša s kauča rjeđe prepozna (Foto: www.totegnac.com)
Zaspati zimi na otvorenom, tako da njegovu bijelu dlaku prekriju pahulje, pa se ujutro polako otresti i potrčati- e to je za njega najveća sreća..(Foto: www.totegnac.com)

utorak, 6. prosinca 2016.

Pseći je mozak, za razliku od vučjeg, prilagođen komunikaciji s čovjekom. To dokazuju i štenci!

Pravu su revoluciju u našem shvaćanju psećih spoznajnih sposobnosti izazvala istraživanja što ih je objavio slavni mađarski etolog Vilmos Csányi na budimpeštanskom Sveučilištu Eötvös Loránd sredinom devedesetih. On je bez dvojbe dokazao da je proces udomaćivanja promijenio pseći mozak i uskladio ga s ljudima i našim društvenim signalima. Prvi dokaz za takvu tvrdnju zapravo je vrlo jednostavan, pa ipak šokantan svima koji ga do sad nisu osvijestili ili doživjeli. Psi, naime, žele biti s ljudima gotovo od trenutka kada otvore oči. Štoviše, između pasa i ljudi, psi biraju- ljude! U laboratorijskim istraživanjima mađarski su znanstvenici dali četveromjesečnim štencima izbor da se upute prema čovjeku ili prema drugom psu. Odabrali su čovjeka. Vučići koje su odgajali na isti način, nisu reagirali tako.

nedjelja, 27. ožujka 2016.

Psi se razlikuju od vukova jer su hrabriji još kao štenci!


Psi odmah istražuju pogledom. Vukovi se boje... 

 Psi i vukovi genetski su toliko slični da je biolozima teško razumjeti zašto su vukovi divlji dok psi rado postaju čovjekovim najboljim prijateljem. Doktorsko istraživanje evolucijske biologinje Kathryn Lord sa Sveučilišta u Massachusettsu predlaže da su različita ponašanja životinja rezultat njihovih najranijih osjetilnih iskustava i ključnog razdoblja socijalizacije. Detalji istraživanja dostupni su u aktualnom izdanju časopisa Ethology. “Dosad je malo toga bilo poznato o razvoju osjetila kod mladunčadi vukova, a zaključci su izvedeni iz onoga što je poznato o psima”, objašnjava Lord. “To bi imalo smisla prije, ali sada znanstvenici znaju da postoje značajne razlike u ranom ponašanju mladih pasa i vukova, od kojih je najvažnija vrijeme kada počinju hodati”, dodala je. Kako bi popunila praznine u znanju, proučavala je reakcije sedmero mladunčadi vukova i 43 štenca na poznate i nepoznate mirise, zvukove i vizualne stimulacije. Testirala ih je jednom tjedno i saznala da su svoja osjetila razvili u isto vrijeme. Svojim je istraživanjem Lord prikupila nove informacije o tome kako dvije podvrste Canis Lupus doživljavaju svoju okolinu tijekom četverotjednog razvojnog razdoblja, poznatog kao razdoblje socijalizacije, koje bi mogle značajno promijeniti naše dosadašnje razumijevanje razvoja vukova i pasa. Kada razdoblje socijalizacije počne, mladunci vukova i pasa počinju hodati i istraživati bez straha te pamte teritorij dolazeći u kontakt sa stvarima koje su vidjeli tijekom svojeg dotadašnjeg života. Domaći psi u tom periodu mogu doći u kontakt s ljudima, konjima pa čak i mačkama i s njima će se dobro slagati zauvijek. No kako to razdoblje socijalizacije prolazi, strah raste, a novi mirisi i zvukovi će potaknuti reakciju na taj strah. Svojim proučavanjem, Lord je došla do zaključka kako mladunčad vukova i pasa razvijaju svoje osjetilo njuha u dobi od dva tjedna, sluh se razvija sa 4 tjedna starosti, a vid sa šest tjedana. No te dvije podvrste ulaze u period socijalizacije u različitoj dobi. Tako kod pasa taj period počinje s 4 tjedna starosti, a kod vukova s dva tjedna. Prema tome, način kako vukovi i psi doživljavaju svijet u tom kritičnom prvom mjesecu je potpuno različit, a posljedica toga su drugačiji razvojni putevi, rekla je Lord. “Kada počnu hodati i istraživati teritorij u dobi od dva tjedna, mladunčad vukova je još uvijek slijepa i gluha. Dosad nije bilo poznato da vukovi počinju istraživati prije nego što progledaju i počnu čuti i da se prilikom istraživanja teritorija oslanjaju prvenstveno na svoj njuh”, dodala je Lord. Kada vukovi razviju osjetilo sluha, oni su najprije prestrašeni svakog novog zvuka. Slično je i s vidom – kada progledaju, boje se svega što vide. Kako se svako osjetilo razvija, vukovi doživljavaju osjetilne šokove, dok je kod pasa potpuno drugačija situacija. Naime, psi počinju istraživati svoju okolinu tek kada razviju osjetila njuha, sluha i vida. “Zanimljivo je kako su psi i vukovi toliko različiti u ranoj dobi, s obzirom na to koliko su genetski slični. U dobi od dva tjedna, štenci se ne mogu dići na noge i hodati uokolo, no mladunčad vukova u toj dobi već hoda, aktivno istražuje, ima dobru koordinaciju i može se penjati po uzbrdicama.” “Ove razlike u razvoju pasa i vukova rezultiraju različitim načinima stvaranja društvenih veza unutar svoje vrste i s ljudima. Ove nove informacije mogu se iskoristiti za upravljanje divljim populacijama vukova”, rekla je Lord. Istraživanje je provedeno na trima vrstama životinja: 11 vukova iz tri legla i ukupno 43 psa od kojih su 33 njemački ovčari koje je odgojila majka te 10 pasa iste pasmine iz kontrolne grupe koje su odgojili ljudi, što znači da su bili upoznati s čovjekom nedugo nakon što se se okotili. “Što se gena tiče, razlika nije u njima samima, nego u vremenu kad se oni uključe. Ovi podaci mogu pomoći u objašnjavanju zašto je, primjerice, psu u dobi od 4 do 8 tjedana dovoljno samo 90 minuta kontakta s čovjekom ili konjem da ih se ne boji. Naravno, da bi se uspostavila neka dublja veza, potrebno je dulje vremena. No u slučaju vukova potreban je dvadesetčetverosatni kontakt u prva tri tjedna njihova života, a čak ni onda vuk neće razviti vezu kao pas, a strah od nepoznatog će još uvijek biti prisutan.”

srijeda, 15. siječnja 2014.

Ja, štenac, osjećam puno više sa svojom toplom njuškicom no što vi, ljudi, možete pretpostaviti


Došao sam na svijet zatvorenih očiju, a ni do mojih ušiju još ne dopiru nikakvih zvukovi. Pa ipak, ja osjećam puno više no što vi, ljudi, možete pretpostaviti. U svojoj njuškici imam tajnu spravu pomoću koje osjećam toplinu mamina mlijeka!



Ponešto i nanjušim, ali to još nije onaj snažni, veličanstveni pseći njuh. Mamu koja me čuva, grije i hrani ja nalazim pomoću osjeta o kojem vi, ljudi, ne znate gotovo ništa!
I kad osjetim toplo mlijeko koje mi ona pruža, približim joj se puzeći, odupirući se prednjim nogicama, pa prihvaćam jednu od njezinih osam bradavica u svoja usta, stvarajući pravi pravcati vakuum jezikom!
Tako se, eto, prikopčam na mamu i strašno brzo rastem. Došao sam na svijet dvjestotinjak grama, a već sutradan ima 30 grama više! Jedem tako svaka tri sata, a htio bih i češće, ali to nije uvijek dobro za moje malo i nejako tijelo. 


Poslije obroka, mama me gurka, njuška i liže da me utješi, da me potakne na nuždu, ali i da me ugrije. A to je, možda i najvažnije.
Jer, još danima, još bar četiri tjedna, neću moći sam održavati temperaturu.
Došao sam na svijet s jako malo potkožnog masnog tkiva, premda se vama čini da imam toplo krznašce, moja izolacija od gubitka topline je jako slabašna. Zato se mama tako silno brine za mene, njezino me toplo tijelo stalno dodiruje i grije!

petak, 3. siječnja 2014.

Dnevnik šteneta: Samo me dodirni i pomiluj, a ja ću u tebi tajnim spojem stvoriti spoj ljubavi i sreće


Došao sam na svijet obavijen posteljicom i povezan s majkom pupčanom vrpcom, s još tri sestrice i tri brata, tama i topla francuska buldoga.
Moja mama nije pregrizla pupčanu vrpcu niti je pojela posteljicu, kao što to čine druge mame. Nije me baš ni lizala, sušila ili čistila u prvim satima mog života.
Moje disanje i refleksne pokrete mišića je potaknuo veterinar Žarko, koji me i izvadio iz mame carskim rezom. Bio sam se malo zaglavio, pa ni druge moje sestrice i braća nisu mogli prirodnim putem doći na svijet. Ali sve je sretno završilo.
Mama se ispočetka ponašala malo čudno, nije nas baš primjećivala, trebala ju je prisiliti da se legne, pa da na miru posišemo prvo, čudotvorno i ljekovito mlijeko koje ljudi zovu kolostrum. No, problem nezainteresirane i iscrpljene mame, veterinar je lako riješio.
Dao joj je hormonalnu injekciju za pobuđivanje majčinskih osjećaja, onu istu čarobnu tekućinu koja se stvara u vama, ljudima, kad zagrlite nas, male pse ili svoje, ljudske štence. Taj hormon, koji se zove oksitocin, kod moje mame potiče i refleks izlučivanja mlijeka, a mene je najviše razveselilo kad sam u njezinim očima vidio zaštitničke osjećaje brige i ljubavi.
Ljudi tu čaroliju još zovu i čudesnom kemikalijom maženja, ona može odagnati svaki stres, sprečavati depresiju, jačati povjerenje. A mi, psi, smo jedina vrsta na planetu za koju je dokazano da upravo vama ljudima pomaže u proizvodnji te supstance dobrote i odgovornosti! Dovoljno je da nas s ljubavlju dodirujete ili grlite! (www.francuskibuldog.hr)

srijeda, 12. lipnja 2013.

O prvim francuskim buldozima u Hrvatskoj

Annemarie v. Schmidt na bečkim ulicama krajem tridesetih, s 15 francuskih buldoga iz uzgajivačnice Von Leesdorf, koju je njezina majka osnovala 1921. i iz koje je ženka Odette stigla u Zagreb 1932.


U velikoj i iznimno važnoj monografiji „Hrvatska kinološka baština“, njezin autor Boris Špoljarić otkriva ponešto i počecima uzgoja francuskih buldoga u nas. Tako taj uvaženi kinolog bilježi da se francuski buldog počeo uzgajati u Zagrebu 1927. godine „kada gospodin Leo Kornfeld ima leglo iz kojeg je mužjak Jimmy, prvoupisani francuski buldog u rodovnu knjigu JKS Kraljevine Jugoslavije. Slijedeće leglo ove pasmine bilježimo 13. svibnja 1927.“ I dok se za Jimmyja može reći da je službeno bio prvi francuski buldog u Hrvatskoj, svoje mjesto u hrvatskoj povijesti ove pasmine zauzima i jedna ženka. Austrijski klub za francuske buldoge objavio je prošle godine knjigu posvećenu uzgajivačnici von Leesdorf i gospođi Annemarie von Schmidt, koju smo imali prilike i upoznati na jubilarnoj specijalnoj izložbi austrijskog kluba 2008. godine kraj Beča.  Frau Annemarie zauzima osobito mjesto u svjetskoj povijesti francuskih buldoga. Ona je, bez dvojbe, uzgajivačica francuskih buldoga s najduljom tradicijom na svijetu, još su njezini roditelji osnovali uzgajivačnicu Von Leesdorf 1921. Annemarie se rodila šest godina kasnije. Premda malobrojni znaju da je riječ o upravo o njoj, petnaestak godina poslije ta će Austrijanka biti fotografirana kako na uzici drži 15 francuskih buldoga! Kultna fotografija, proširena svijetom zahvaljujući internetu, danas budi radoznalost uzgajivača i ljubitelja francuskih buldoga više no ikad, a malobrojni znaju o kome je riječ i gdje je snimljena.    Nekoliko godina prije no što će biti snimljena ova fotografija francuskih buldoga u Beču, iz iste je bečke uzgajivačnice jedna ženka stigla u- Zagreb! Bila je to Odette von Leesdorf, oštenjenja 12. srpnja 1932. godine. U knjizi posvećenoj uzgajivačnici Von Leesdorf i gospođi Annemarie Von Schmidt, prepunoj fascinantnih fotografija francuskih buldoga nastalih prije Drugog svjetskog rata, nalazi se i detaljna dokumentacija o leglima, rodovnici, uzgojne potvrde... Ondje je zapisano i da je kujicu Odette von Leesdorf kupila Zagrepčanka „frau M. C.“... Na žalost, rat je prekinuo uzgoj francuskih buldoga u Zagrebu, premda su gradom nekoć davno očito šetali iznimni primjerci pasmine, baš kao što su većinom i bili oni iz uzgajivačnice Von Leesdorf: vrlo vjerojatno pied boje, sa simetričnim rasporedom crne dlake na glavi i bijelom linijom posred čela...