ponedjeljak, 27. travnja 2009.

Moj život s njima



Živim u kući s tri plemenita psa, tri francuska buldoga. To su pravi kinološki aristokrati, potomci ljubimaca koji su nekoć doista uživali u raskošnim odajama europskih kraljevskih dvoraca… Jednog takvog četverenožnog plemenitaša, a zvao se Ortino, boljševici su ubili zajedno s njegovom gazdaricom, ruskom princezom Tatjanom, ljepoticom koja je na uzglavlju čuvala i Ortinova jantarnog dvojnika što su ga izradili Fabergeovi draguljari … Drugi, ime mu je u bilo Gamon de Pycombe, nestao je pet godina ranije na Atlantskom oceanu. Potonuo je zajedno s Titanicom, ali je preživio njegov vlasnik Robert Williams Daniel, imućni dvadesetsedmogodišnji bankar iz Philadelphije. Daniel je, ispostavilo se kasnije, psa uoči putovanja osigurao na Čak 750 dolara, tada doista impresivnu sumu…
Od francuskog se buldoga nije odvajao ni ruski princ Feliks Jusupov, čovjek koji je otrovao Raspućina, obožavali su ih kralj Edward VII, sin engleske kraljice Viktorije, operni velikan Fjodor Šaljapin, kraljica bečkih slastica i vlasnica kultnog hotela Anna Sacher, rodonačelnica feminističke literature Sidonie Gabrielle Colette, diva klasičnog baleta Ana Pavlova, slikali su ih Edgar Degas, Toulouse-Lautrec, Francis Picabia, Andy Warhol, uz francuskog buldoga je posljednje trenutke svog života proveo Majakovski, njegova ljubljena Ljilja Brik s tom je pasminom u Parizu desetljećima kasnije upoznala Yves Saint-Laurenta, o njima je pisao i Maurice Maeterlinck, danas se s francuskim buldogom na izložbama pojavljuje Patty Hearst, unuka medijskog magnata Randolpha…
I dok moja tri francuzića- dvije kujice i jedan već ostarjeli Toto- uživaju na kauču, kiša, led i mraz nemilosrdno šibaju gusto, snježnobijelo krzno golemog psa koji je izabrao san pod vedrim nebom. Vrijeme njegove najveće sreće, pa i spokoja, događa se kada zimi zaspe na snijegu, pa ga noću bijeli pokrivač posve prekrije. Trenutak u kojem se taj bundaš budi s prvim zrakama sunca, a potom otresa snijeg sa svog toplog krzna, doista je impresivan. I Pedro je, premda udomljen kao lutalica, zapravo plemeniti, čistokrvni maremanski pastirski pas, talijanski rođak svih onih golemih i moćnih čuvara stada koji su nekoć nastanjivali planinske masive od Afganistana do Pirineja, nalik našem tornjaku, na primjer. Takvi psi, posve sigurno, nikad nisu obitavali u dvorcima niti su aristokrati držali do njih. Takvi psi, posve sigurno, danas teško nalaze nove vlasnike, jer sve je manje prostranstava u kojima bi mogli nadmoćno kružiti tjerajući divlje zvijeri, oblajavajući torove… Moj Pedro je osuđen na život u dvorištu, rijetke trenutke koje on provodi posve slobodan, proživljavam u strahu da ne strada od automobila, od lovačke puške, od kakvog obijesnog ili divljeg nasilnika… Nema ga satima dok obilazi šumu i planinu, teritorij koji valjda smatra svojim… Ponekad se vrati umrljan kapljicama krvi, tragovima borbe s drugim psima, iz kojih izlazi neozlijeđen. U njegovim se očima još nazire pogled ispunjen spremnošću na žrtvu, u zjenici iskri pravi, iskonski životinjski ponos, sve ono što u nekima od onih četveronožnih plemenitaša s početka priče rjeđe prepoznam. Valjda su sve više uvjereni da i nisu psi, nego ljudi... Posve sam siguran, veliki je i bijeli Pedro još pravi pas, onaj kojem je pjesnik Nikola Šop posvetio molitvu i kojem je namijenio mjesto “u zagrljaju gladnog brata vuka, da plače s njim i tuli od radosti”… No, zašto su psi, umjesto vučjeg bratstva, izabrali nas, ljude? (Alen Galović, Jutarnji list, 30. travnja 2009.)

1 komentar:

  1. http://www.facebook.com/pages/BOLT/80660929165

    to je moj Bolt, najdraze i najsladje stvorenje na svetu :))))

    OdgovoriIzbriši