nedjelja, 29. studenoga 2009.

Intervju za brazilski blog o francuskim buldozima

Intervju s Manuelom Lulić-Galović, vlasnicom uzgajivačnice Totegnac (www.totegnac.com) objavljen na najpopularnijem brazilskom blogu o francuskim buldozima http://bulfran.blogspot.com/

Bulfran: Posljednjih godina su francuski buldozi u Brazilu postigli nevjerojatnu popularnost. Tako je 2000. godine bilo registrirano samo 168 štenaca u Brazilu. U studenom 2008. registrirano ih je 1559, a pasmina se s 53. popela na 15. mjesto po popularnosti u Brazilu. Kakva je situacija kod Vas u Hrvatskoj?

Totegnac: Posljednjih su godina francuski buldozi u Hrvatskoj također zabilježili golem porast popularnosti. Na žalost, najveći profit od tog porasta ubiru šverceri pasa, a neinformirani ljudi nerijetko kupuju pse bez rodovnika. Smatraju da će proći jeftinije, a na kraju ostave mnogo više novaca veterinarima, ili, u najgorem slućaju, vrlo brzo izgube psa. Takvi su štenci nerijetko držani u lošim uvjetima, pate od genetskih bolest, najčečće srčanih mana, imaju probleme s kožom, kostima… Mnogo je onih kojima su važniji novci od zdravlja pasa.

Bulfran: Po Vašem mišljenju, u čemu je najveća osobitost i vrijednost ove pasmine?

Totegnac: To su psi posebna duha, njihov je karakter jedinstven, oni svoje želje, strahove, emocije, izražavaju mnogo iskrenije i neposrednije nego drugi psi. Francuski buldozi doista žele biti naši najbolji prijatelji, žele nas pratiti u ljubavi, patnji i sreći… Nije slučajno veliki francuski pisac Maurice Maeterlinck bio inspiriran upravo svojim francuskim buldogom Pelleasom kad je u djelu “Naš prijatelj pas” napisao: “Mi smo sami, posve sami na ovom našem planetu. I, između svih oblika života koji nas okružuju, nijedan oblik života, nijedan osim psa, nije sklopio savezništvo s nama”.

Bulfran: No, pasmina ima i svojih nedostataka…


Totegnac: Njezini zdravstveni problemi ujedno mogu biti i najveće mane ove pasmine.

Bulfran: Koje su tipične bolesti pasmine?


Totegnac: Najčešće su to problemi sa srcem i dišnim organima, problematična može biti i kralježnica, kukovi, lukscija patella. Prisutne su nerijetko i komplikacije s očnim kapkom, takozvano “cherry eye”.

Bulfran: Postoje li u hrvatskoj propisana kontrola zdravlja da bi se spriječile takve bolesti?


Totegnac: Uzgajivačima nisu propisani obavezni veterinarski testovi za francuske buldoge, ali će ih svaki odgovoran uzgajivač poduzeti.

Bulfran: Kako se određuje uzgojna vrijednost psa u Hrvatskoj?


Totegnac: Temeljni uvjet je da pas prođe uzgojni pregled po pravilima koja propisuje Hrvatski kinološki savez. Naravno, pri uzgoju se vodi računa o eksterijeru, precima, uspjesima na izložbama i nagradama, karakteru i kondiciji psa. Za svako parenje uzgajivač se mora konzultirati s vođom uzgoja pri odgovarajućem pasminskom klubu.

Bulfran: Što je najveći problem s kojem je suočena pasmina u Hrvatskoj i u svijetu?

Totegnac: Rijetki su odgovorni uzgajivači koji vode računa o krvnim linijama te izbjegavanju genetskih mana. U Hrvatskoj je, pak, problem pronaći kvalitetne parnjake koji će, u kombinaciji s odličnim ženkama, dati zdravo i kvalitetno potomstvo. Naravno, problem su i već spomenuti šverceri pasa, ljudi koji nude štence bez osnovnih podataka o njihovu porijeklu, odnosno bez registracije legla i bez rodovnica.

Bulfran: Jesu li uspostavljena jasna pravila za parenje, odnosno uzgoj?


Totegnac: Da, pravila su vrlo precizno definirana. Premda su pravila striktna, ima i onih koji ih nastoje zaobići.

Bulfran: Po Vašem mišljenju, što uzgajivači moraju očuvati, a što moraju spriječiti pri uzgoju?

Totegnac: Moramo koristiti pse koji su najbliži standardu, apsolutno zdrave pse. Veća odstupanja se ne bi trebala tolerirati. Vrlo je važno i istraživanje krvnih linija. Za pse u našoj uzgajivačnici, na primjer, znamo pretke i možemo genealoški slijediti neke linije čak 90 godina u prošlost!  

Bulfran: Što kažete ljudima koji žele kupiti Vaše pse?

Totegnac: Najvažnije jest upozoriti buduće vlasnike u važnost kvalitetne i pravilne ishrane. To je izuzetno bitno, a neiskusni vlasnici francuskih buldoga u tome najčešće griješe. Naravno, budući vlasnici moraju biti informirani i o osjetljivosti pasmine na visoke temperature, ali većina potencijalnih kupaca već to zna.

Šaman iz mongolske stepe


Manuela Lulić Galović i Utopia de Royal Laszatti, doktor Luvszandagva Dzsargalszajan i Akos Jakab s Theodorom de Royal Laszattijem (Kutyavari Vet Clinic, Erd, Madjarska, 14. ožujka 2009.)

S prvim proljetnim zrakama Sunca najljepša kujica francuskog buldoga u zemlji zaključila je da su došli pravi dani za podizanje potomstva. Jedini mužjak koji je svojom vanjštinom i karakterom mogao zadovoljiti sve kriterije, nalazio se dvadesetak kilometara od Budimpešte. Kad je zagrebački doktor Doolittle, veterinar Žarko Ćirić, odredio razinu progesterona u krvi i nepogrešivo procijenio pravi datum za parenje, krenulo se na put...
Stigao sam sa suprugom i kujicom u petak navečer do mužjaka i njegova ljubazna vlasnika, mladog mađarskog brokera koji u jeku najveće krize kupuje dionice posrnulog američkog diva Citigroupa, pa smo dan poslije svi zajedno otišli do veterinara koji će obaviti umjetno osjemenjivanje kuje. Pomalo sam se iznenadio vidjevši da nas u ambulanti u mađarskom gradu Érdu čeka mladi, nasmijeπeni veterinar istočnjačkih crta lica. Predstavio se kao doktor Zsargal, ali pitao sam ga i za puno ime: Luvszandagva Dzsargalszajhan. Dr. Zsargal je odrastao u Mongoliji, u nepreglednim stepama živio je okružen konjima, stokom, sokolovima. Rođen je kao peto dijete u obitelji, nedugo nakon smrti svog djeda, čovjeka koji je neobično volio životinje. Roditelji su zato i vjerovali da će u njemu jednog dana oživjeti djedov duh. I nisu se prevarili. Imao je sedam ili osam godina kad je obiteljski rođak doπao u jurtu, šator ovalnog oblika koji nomadi rasklapaju i sele sa svojim blagom u potrazi za pašnjacima, te povjerljivo rekao roditeljima: “Znate, vidio sam vašeg sina kako hoda po stepi, prilaze mu zvijeri, a on razgovara s njima! Možda biste trebali potražiti pomoć plemenskog šamana, možda bi iz djeteta trebalo istjerati te čudne duhove!” No, roditelji se nisu obazirali na primjedbe sumnjičava rođaka. Bili su ponosni na sina koji pomaže kravama pri telenju, premda ponekad i nervozni zbog djetetove navade da oko sebe okuplja čopore pasa lutalica. Štoviπe, zaprijetili su mu u nekoliko navrata da će biti izopćen iz obitelji i da tolikim psima nije mjesto u jurti. Ali ništa nije moglo omesti planove djeteta da jednog dana bude istinski dobročinitelj životinja, čovjek koji drevna znanja i vještine pretače u veterinarsku praksu temeljenu na znanstvenim činjenicima. Dr. Zsargal danas to doista i čini, u peštanskom predgrađu pred njegovom je skromnom ambulantom neprekidno gužva, ljudi sa životinjama iz svih dijelova Mađarske, a ponekad i Slovačke ili Rumunjske, dolaze do veterinara koji je prve spoznaje o zdravlju drugih bića dobio odrastajući uz konje, ovce, koze i jakove, osluškujući vjetar koji se iz pustinje Gobi probija kroz skrivene zidine budističkih kamenih hramova. Ne znam je li naš zagrebački Doolittle s početka priče ikad vidio mongolsku stepu. Vjerojatno nikad nije jahao malene konje koji su azijskim i europskim prostranstvima nosili nemilosrdnog Džingis Kana, poput svoga mongolskoga kolege... Ali, kod obojice prepoznajem istu strast, ljubav i posvećenost samo jednom cilju. Želja da se spasi život nemoćnog bića, moć da se osluškuje unutarnji glas životinje i sposobnost da se prepozna njezin vapaj za pomoć, univerzalne su sile. Sile koje još mogu biti jednako začudne i blagotvorne u mongolskoj stepi, nekom zagrebačkom kvartu ili peštanskom predgrađu… (Alen Galović, Jutarnji list, 20. 4. 2009.)