Štenci superheroji

Psi nas vole jer smo u njihovim snovima dobri

Sredinom svibnja, u deset navečer, kujica Utopia uspavana je na stolu veterinarske ordinacije, a nedugo potom je laserski skalpel ispunio prostoriju neugodnim mirisom spaljene kože... Nisam imao hrabrosti ni živaca gledati kako se izvodi carski rez na ženki francuskog buldoga, pa sam propustio trenutak u kojem iz njezine maternice veterinar vadi šest krhkih, poluživih stvorenja. Vratio sam se nakon pola sata, još je trajala borba za život ženke koja je preobilno krvarila, a moja supruga je, neusporedivo hrabrija i staloženija od mene, pratila čitav zahvat, pa potom oživljavala štence, održavala ih budnima... Na kraju, nakon puna dva sata prilično krvave i za mene mučne operacije, sve se dobro okončalo. U dnevnom boravku, sutradan ujutro, četiri ženke i dva mala mužjaka, još slijepa i gotovo posve nemoćna, ispuštaju zvukove koji označavaju samo jednu poruku, upućenu njihovoj majci: gladni smo.

Četrdeset dana promatram to čudesno leglo pasa i sve više sam fasciniran brzinom kojom oni napreduju, moćnom prirodom koja modelira emocije u tim sićušnim tijelima. Sada se neki boje visine, drugi neprestano žele igru, traže kontakt s mojom rukom, jedan, onaj najveći naravno, opsjednut je hranom… Kad spavaju, posve sam siguran, i oni već sanjaju.
Premda su im koraci još nesigurni, oni u snu miču šapama kao da trče, reže, cvile, pokušavaju sisati majku koje i nema prečesto u njihovoj blizini… Što sanjaju ti štenci, ti psići koji su vidjeli vrlo malo od svijeta? Pitanje o životinjama i snovima, o ljudskom ili neljudskom razumu, postavljali su mnogi, još od Platona i Aristotela, a Freud je zaključio samo “da ne zna o čemu životinje sanjaju”. Jednom, definirajući snove kao ostvarenje želje, zaključio je- nimalo maštovito- da guske, vjerojatno, sanjaju kukuruz. Teško mi je prihvatiti da ovi štenci sanjaju samo igru ili hranu. Ima li u njihovim snovima već sada nekih situacija koje se nikad nisu ni dogodile? Sanjaju li igru s pticom koja kraj njih u dvorištu traži mrvicu kruha? Nema dvojbe, a o tome i danas raspravljaju filozofi, psihoanalitičari te bioetičari, mehanizmi ljudskih i žvotinjskih snova možda jesu isti, ili barem usporedivi i metaforički prenosivi. No, u čemu se razlikuju snovi pasa i ljudi? Postavljeno je u takvim tekstovima i sljedeće pitanje: “Jesu li pseći snovi ograničeni samo na događaje u stvarnosti ili se, po prirodi snova, pas u snu može naći i u situaciji koja je na javi nemoguća? Mogu li psi sanjati da je ona ptica velika poput kuće ili da hodaju preko vode?” Odgovor je, kažu neki, da. Vjerojatno mogu! Posljednje takvo istraživanje provedeno 2008. na uglednom američkom Massachusetts Institute of Technology (MIT), dokazalo je tako da štakori u svojim snovima proživljavaju vrlo vesele avanuture, a ponekad imaju i noćne more! Istraživanje se temeljilo na proučavanju procesa u hipokampusu (centar za sjećanje u mozgu) i moždanoj opni, odgovornoj za vizualne podražaje. Premda se najprije mislilo da štakori u svojim snovima evociraju samo već proživljena iskustva i revidiraju vlastita sjećanja, sada se pokazalo da oni ipak stvaraju posve nadrealne, imaginarne slike i doživljaje.
Opće je prihvaćeno tumačenje da su psi bića koja žive samo u sadašnjosti. Prošlost im je, navodno, sažeta u znanje o svemu što ih okružuje, a budućnost im je, misli se, nepojmljiva. Dakle, glasi zaključak, ako psi sanjaju, a posve sigurno sanjaju, ne mogu razlikovati snove od stvarnosti. Stoga se smatra da psi naizmjenično žive u dvjema stvarnostima. U jednoj je sve moguće i oni su- pa tako i ovi mali, još nimalo samostalni štenci- zapravo superbića, imaju bezgranične sposobnosti, kao kakvi superheroji iz stripova i animiranih filmova. U drugoj su stvarnosti psi prisiljeni podnositi svakovrsna ograničenja i neugodnosti. Zaključak je: Psi nas vole jer smo u njihovim snovima dobri. A možda tu ljubav sanjaju već i štenci koji su na ovoj planeti proveli tek četrdeset dana!