nedjelja, 22. siječnja 2017.

Čudesni maremanci: pjesnici im pišu molitve, a oni predviđaju lavine i spašavaju pingvine

Maremanci su dio pseće obitelji moćnih i vjernih čuvara stada koji su nekoć nastanjivali planinske masive od Afganistana do Pirineja (Foto: www.totegnac.com)

Piše: Alen Galović

Na jednom australskom otočiću već stoljećima obitava zaštićena kolonija malih plavih pingvina. Otok je blizu obali, a 2005. godine, za vrijeme oseke, do otoka su prvi put stigle lisice! Kolonija od 800 pingvina u samo tri dana svedena je na tek 350 malih ptica! Lisice su ubile sve na koje su naišle, preživjeli su samo oni pingvini koji su se uspjeli zavući u stijenje i naći zaklone. U sljedećoj godini opet se zbio pomor, pa su pingvini gotovo posve nestali. Zapravo, posljednji napad lisica preživjela su samo četiri pingvina! Očajni Australci, nesretni zbog činjenice da gube pingvine, nisu znali kako stati na kraj lukavim lisicama. Rješenju se dosjetio vlasnik jedne obližnje farme pilića. I on je muku mučio s lisicama, postavljao zamke, nabavljao razne pse čuvare, no stvar je riješena tek kad su mu stigli bijeli pastirski psi, veliki maremanci, talijanski rođaci naših tornjaka, ali gotovo snježnobijele dlake! Ti psi su stoljećima uzgajani i selekcionirani da budu savršeni čuvari područja na kojem obitava stado, nikakav im uljez ne može promaći, nikakva ih kataklizma neće iznenaditi, a njihov gromoglasan lavež otjera svakog lošeg namjernika i svaku nepogodu. Prvi maremanac koji je stao na tlo otočića na krajnjem jugu Australije, odmah je znao što mu je činiti: ovi ranjivi, preživjeli pingvini njegovo su malo stado, njih neće dirati niti ozlijediti, a na otoku ih mora čuvati od lisica! Od trenutka kada je prvi maremanac zalajao na otoku, više ni jedan pingvin nije stradao od lisičjih očnjaka! Ne bi bilo spasa za te pingvine da su se ljudi odrekli selekcioniranoga uzgoja pasmina koje imaju svoju jasnu namjenu, da smo se odrekli čuvanja i održavanja genetskog bogatstva u svijetu pasa i biološke raznolikosti.
O maremancima koji spašavaju koloniju pingvina od lisica snimljen je i sjajan film

A još manje bi bilo koji pas tako autoritarno čuvao prostor otoka od uljeza. Na žalost, radikalne kampanje nekih udruga danas nepravedno prozivaju uzgajivače pasa s rodovnicama, a čak dovode u pitanje i opravdanost uzgoja čistokrvnih pasmina. Priča o maremancima u Australiji (nedavno je o njima snimljen i sjajan dječji igrani film Oddball) zorno pokazuje da je čovjek imao razloga stoljećima stvarati i uzgajati različite pasmine za različite i određene ciljeve, a k tome i za ciljeve u kojima takvi psi upravo uživaju, za ciljeve koji ih ispunjavaju. To dobro znam i sam. Jedan maremanac, naime, već punih 10 godina obitava i u mom domu. Njegov noćni lavež silno je glasan, dubok i prodoran, ali nikada bezrazložan. Pedro, tako mu je ime, plemenit je i ponosan čuvar, potomak pasa stvaranih za zaštitu stoke na planinskim obroncima talijanske regije Abruzzo. To je ista ona regija u kojoj je lavina u prvim tjednima 2017. zatrpala hotel i ubila 30 ljudi u njemu. Lavini su, pravim čudom, izbjegla dva maremanca, mužjak i ženka, Lupo i Nuvola.
Prva informacija o preživjelim maremancima...
Ne zna se kako su preživjeli katastrofu, jesu li se nekako izvukli ispod tona snijega, ili su se, sluteći što će se dogoditi svojom iskonskom psećom intuicijom, naprosto na vrijeme udaljili od hotela koji će kasnije biti zatrpan i uništen. Kad sam napisao prvu verziju ovog teksta, još je bila neizvjesna sudbina njihova tri štenca. Zapravo, nitko nije više vjerovao da su živi, samo se malotko usudio tako nešto izgovoriti. Bili su, doduše, sumnjivi prizori na kojima dva odrasla maremanca veselo mašu repovima, valjda svjesni da su izbjegli smrt pod snijegom, i da se iz pokreta tih pasa ne naslućuje baš nikakva tuga ili zabrinutost za sudbinu njihovih štenaca. A svi koji poznaju pse znaju da se takve stvari u kuja kojima se oduzmu štenci mogu lako prepoznati. Negdje u meni tinjala je nada: možda su Lupo i Nuvola bezbrižni jer znaju da su njihovi štenci na sigurnom? U nekom snježnom zaklonu? U danima što su slijedili nakon vijesti o lavini, objavljivale su se i čitale priče o čudesnim spašavanjima ljudi, o izvlačenju majke i dvoje djece, ali i o tragičnim sudbinama poginulih. A onda, kad se više o toj katastrofi nije ni pisalo, punih pet dana nakon što je lavina zatrpala hotel, u medije se probila informacija da su tri maremanska šteneta nađena posve neozlijeđena u kotlovnici!
Pet dana nakon lavine, našli su i tri šteneta u kotlovnici (Foto: facebook.com/hotelrigopiano) 
Moj Pedro, srećom, živi daleko od lavina, ali u sebi- očito- i dalje nosi čvrsto upisanu ljubav svojih predaka prema bijelom pokrivaču, prema snježnim prostranstvima kakva se prostiru i na Gran Sasso d'Italia. Zaspati zimi na otvorenom, tako da njegovu bijelu dlaku prekriju pahulje, pa se ujutro polako otresti i potrčati- e to je za njega najveća sreća! I dok francuski buldozi u našoj kući uživaju na kauču, kiša, led i mraz nemilosrdno šibaju gusto, snježnobijelo krzno golemog psa koji je izabrao san pod vedrim nebom. Vrijeme njegove najveće sreće, pa i spokoja, događa se kada zimi zaspe na snijegu, pa ga noću bijeli pokrivač posve prekrije. Trenutak u kojem se taj bundaš budi s prvim zrakama sunca, a potom otresa snijeg sa svog toplog krzna, doista je impresivan.
Pedro je, dakle, talijanski rođak svih onih golemih i moćnih čuvara stada koji su nekoć nastanjivali planinske masive od Afganistana do Pirineja.
Takvi psi danas teško nalaze nove vlasnike, jer sve je manje prostranstava u kojima bi mogli nadmoćno kružiti tjerajući divlje zvijeri, oblajavajući torove… U njegovim se očima još nazire pogled ispunjen spremnošću na žrtvu, u zjenici iskri pravi, iskonski životinjski ponos, sve ono što u nekima od onih četveronožnih plemenitaša s kauča rjeđe prepoznam. Valjda su sve više uvjereni da i nisu psi, nego ljudi... Posve sam siguran, veliki je i bijeli Pedro, baš kao i njegovi rođaci Lupo i Nuvola koji su izbjegli lavini u Italiji, potomak upravo onoga psa kojemu je pjesnik Nikola Šop posvetio molitvu, onog psa kojem je namijenio mjesto “u zagrljaju gladnog brata vuka, da plače s njim i tuli od radosti”… Valjda se zato svaki put gledajuć Pedra, kao i Šop u toj svojoj pjesmi, moram zapitati: a zašto su psi, umjesto vučjeg bratstva, izabrali nas, ljude?

Moj Pedro, srećom, živi daleko od lavina, ali u sebi- očito- i dalje nosi čvrsto upisanu ljubav svojih predaka prema bijelom pokrivaču, prema snježnim prostranstvima kakva se prostiru i na Gran Sasso d'Italia (Foto: www.totegnac.com)

U njegovim se očima još nazire pogled ispunjen spremnošću na žrtvu, u zjenici iskri pravi, iskonski životinjski ponos, sve ono što u nekima od onih četveronožnih plemenitaša s kauča rjeđe prepozna (Foto: www.totegnac.com)
Zaspati zimi na otvorenom, tako da njegovu bijelu dlaku prekriju pahulje, pa se ujutro polako otresti i potrčati- e to je za njega najveća sreća..(Foto: www.totegnac.com)