ponedjeljak, 27. travnja 2009.

Moj život s njima



Živim u kući s tri plemenita psa, tri francuska buldoga. To su pravi kinološki aristokrati, potomci ljubimaca koji su nekoć doista uživali u raskošnim odajama europskih kraljevskih dvoraca… Jednog takvog četverenožnog plemenitaša, a zvao se Ortino, boljševici su ubili zajedno s njegovom gazdaricom, ruskom princezom Tatjanom, ljepoticom koja je na uzglavlju čuvala i Ortinova jantarnog dvojnika što su ga izradili Fabergeovi draguljari … Drugi, ime mu je u bilo Gamon de Pycombe, nestao je pet godina ranije na Atlantskom oceanu. Potonuo je zajedno s Titanicom, ali je preživio njegov vlasnik Robert Williams Daniel, imućni dvadesetsedmogodišnji bankar iz Philadelphije. Daniel je, ispostavilo se kasnije, psa uoči putovanja osigurao na Čak 750 dolara, tada doista impresivnu sumu…
Od francuskog se buldoga nije odvajao ni ruski princ Feliks Jusupov, čovjek koji je otrovao Raspućina, obožavali su ih kralj Edward VII, sin engleske kraljice Viktorije, operni velikan Fjodor Šaljapin, kraljica bečkih slastica i vlasnica kultnog hotela Anna Sacher, rodonačelnica feminističke literature Sidonie Gabrielle Colette, diva klasičnog baleta Ana Pavlova, slikali su ih Edgar Degas, Toulouse-Lautrec, Francis Picabia, Andy Warhol, uz francuskog buldoga je posljednje trenutke svog života proveo Majakovski, njegova ljubljena Ljilja Brik s tom je pasminom u Parizu desetljećima kasnije upoznala Yves Saint-Laurenta, o njima je pisao i Maurice Maeterlinck, danas se s francuskim buldogom na izložbama pojavljuje Patty Hearst, unuka medijskog magnata Randolpha…
I dok moja tri francuzića- dvije kujice i jedan već ostarjeli Toto- uživaju na kauču, kiša, led i mraz nemilosrdno šibaju gusto, snježnobijelo krzno golemog psa koji je izabrao san pod vedrim nebom. Vrijeme njegove najveće sreće, pa i spokoja, događa se kada zimi zaspe na snijegu, pa ga noću bijeli pokrivač posve prekrije. Trenutak u kojem se taj bundaš budi s prvim zrakama sunca, a potom otresa snijeg sa svog toplog krzna, doista je impresivan. I Pedro je, premda udomljen kao lutalica, zapravo plemeniti, čistokrvni maremanski pastirski pas, talijanski rođak svih onih golemih i moćnih čuvara stada koji su nekoć nastanjivali planinske masive od Afganistana do Pirineja, nalik našem tornjaku, na primjer. Takvi psi, posve sigurno, nikad nisu obitavali u dvorcima niti su aristokrati držali do njih. Takvi psi, posve sigurno, danas teško nalaze nove vlasnike, jer sve je manje prostranstava u kojima bi mogli nadmoćno kružiti tjerajući divlje zvijeri, oblajavajući torove… Moj Pedro je osuđen na život u dvorištu, rijetke trenutke koje on provodi posve slobodan, proživljavam u strahu da ne strada od automobila, od lovačke puške, od kakvog obijesnog ili divljeg nasilnika… Nema ga satima dok obilazi šumu i planinu, teritorij koji valjda smatra svojim… Ponekad se vrati umrljan kapljicama krvi, tragovima borbe s drugim psima, iz kojih izlazi neozlijeđen. U njegovim se očima još nazire pogled ispunjen spremnošću na žrtvu, u zjenici iskri pravi, iskonski životinjski ponos, sve ono što u nekima od onih četveronožnih plemenitaša s početka priče rjeđe prepoznam. Valjda su sve više uvjereni da i nisu psi, nego ljudi... Posve sam siguran, veliki je i bijeli Pedro još pravi pas, onaj kojem je pjesnik Nikola Šop posvetio molitvu i kojem je namijenio mjesto “u zagrljaju gladnog brata vuka, da plače s njim i tuli od radosti”… No, zašto su psi, umjesto vučjeg bratstva, izabrali nas, ljude? (Alen Galović, Jutarnji list, 30. travnja 2009.)

ponedjeljak, 20. travnja 2009.

Fenomen francuskih buldoga




U Sjedinjenim Američkim Državama francuskih buldozi su 1994. godine po popularnosti bili tek 81. pasmina. U sljedećih deset godina, prema podacima Američkog kinološkog saveza (AKC), francuzići su se popeli među deset najbrojnijih pasmina kad se računa broj registriranih vlasnika i prijavljenih legla! Vrlo slični podaci odnose se na Stari kontinent, pa su tako i na prošlogodišnjem Eurodogu Showu u Budimpešti francuskih buldozi bili među 15 najzastupljenijih pasmina, a među prodavačima raznih suvenira posvećenih svim pasminama, prevladavali su upravo oni s francuskim buldozima: šalice, majice, zlatni broševi, svjetiljke i biste, privjesci i ogrlice s njuškicom koja ponosno nosi uši šišmiša, bili su najtraženija i najzastupljenija roba iza izložbenih kulisa.
Uzgajivači i nemaju jasne odgovore koji bi opravdali silni porast popularnosti ove pasmine u posljednjem desetljeću, ali pomodarstvo, kao jedan od čimbenika, ne pomaže uvijek odgovornom i ozbiljnom uzgoju. Takav je slučaj i s francuskim buldozima, pa su i u našoj zemlji oglasnici puni onih koji prodaju “štence francuskog buldoga svih boja i uzrasta”, “iz šampionskog legla”, ali najčešće bez papira…
Zašto mnogi žele upravo francuskog buldoga? Taj mali, čvrsti i nabijeni pas doista je zbog mnogih karakteristika idealan za držanje u stanu, štoviše, njegove karakterne osobine i ne omogućavaju držanje na otvorenom prostoru ili u dvorištu, na kiši i hladnoći, na vrućini, bez kontakta s ljudima. Francuski buldog ima iznimno izražajne oči, njegov pogled otkriva široku paletu osjećaja, a ekspresiju dodatno osnažuju i mišići na licu, pa ponekad može izgledati kao da se francuski buldog smije od sreće ili, pak, neizrecivo tuguje. Njegov je pogled doista zavodljiv, čak i onima koji će u prvi tren zaključiti kako se radio o “neopisivo ružnom psu”. Francuski buldog ima kratku dlaku, koju je relativno lako njegovati i održavati. Pa ipak, za one koji ne žele imati posla s redovitim usisavanjem stana, pudlice su mnogo bolji izbor. Francuskom buldogu nisu potrebna duga istrčavanja i neće svojim lavežom uznemiravati vaše susjede. Većina ih doista ne laje bez prijeke potrebe. Pa ipak, neke značajke ove pasmine mogle bi potencijalne vlasnike i odvratiti od njih. Francuski buldozi nisu zlatni retriveri, pa se nerijetko pogrešno govori o iznimno blagoj pasmini. Postoje, naime, premda su rijetki, oštri primjerci te pasmine, mužjaci ili ženke koji ponekad ne podnose neopreznu dječju igru, a gotovo se za sve francuske buldoge može reći da su izuzetno svojeglavi. Dakle, valja imati na umu da francuski buldog može pokazati zube, ali njegov ugriz posve sigurno nikad neće ostaviti krvave tragove. Nije posve točna ni tvrdnja da te tvrdoglave pse nitko ne može dovesti u red, naučiti ih naročitim vjeπtinama, kao što je slučaj s čitavim nizom službenih pasa. I tu ima izuzetaka, pa se danas u Americi među najvećim prvacima u agilityju nalaze i savršeno istrenirani francuski buldozi (iz uzgajivačnica Mon Petit Chou i Smokey Valley)! Štoviše, francuski buldozi su u pravili vrlo zaigrani, pa je svima zajednička opsesija lopticama i sličnim igračkama, koje tretiraju jednakim fanatizmom kao i retriverske pasmine! Budući vlasnici francuskih buldoga, zbog već spomenuta njihova tvrdoglava stava, moraju biti spremni na mogućnost da će takvi psi, u prvih šest do osam mjeseci života, u stanu ili kući rado i često izazivati nered. To će, najčešće, biti odgovor na njima teško prihvatljivu činjenicu da su ostavljeni sami. S odrastanjem i školovanjem, takvo se ponašanje ipak može korigirati.
Francuski buldozi su brahicefalična pasmina, što znači da im njihova iznimno kratka njuška ponekad otežava disanje, a to se naročito manifestira za vrućih dana, ali i u snu. Francuski buldozi nerijetko hrču i hropću, a nekim primjercima te pasmine zbog problema sa spuštenim nepcem problemi sa disanjem mogu i ozbiljno ugrožavati zdravlje. Ako, dakle, kraj svoga kreveta noću želite nečujnog ljubimca, francuski buldog nije pas za vas! Premda prevladava uvjerenje da francuski buldozi mogu imati problema s brojnim uroženim bolestima i manama, to i nije posve točno. Među švercerima i preprodavačima doista se, uglavnom, nude nesretni psi zbog čije kupovine mnogi kasnije požale, jer troškovi za veterinara višestruko nadmaše iznos plaćen za psa. S druge strane, danas kvalitetni i odgovorni uzgajivači nude primjerke koji se mogu smatrati iznimno zdravim psima, spremnima da- u većini slučajeva- dožive starost od 12 godina, ali i više. Jedan od prvih registriranih francuskih buldoga u Hrvatskoj, koji je u u Zagreb stigao iz Ukrajine 1992. godine, napunio je proljetos 16. godinu života, premda je gotovo slijep i gluh, još je prilično proždrljiv i pokretan!