nedjelja, 27. prosinca 2009.

Štenci superheroji


Psi nas vole jer smo u njihovim snovima dobri


Sredinom svibnja, u deset navečer, kujica Utopia uspavana je na stolu veterinarske ordinacije, a nedugo potom je laserski skalpel ispunio prostoriju neugodnim mirisom spaljene kože... Nisam imao hrabrosti ni živaca gledati kako se izvodi carski rez na ženki francuskog buldoga, pa sam propustio trenutak u kojem iz njezine maternice veterinar vadi šest krhkih, poluživih stvorenja. Vratio sam se nakon pola sata, još je trajala borba za život ženke koja je preobilno krvarila, a moja supruga je, neusporedivo hrabrija i staloženija od mene, pratila čitav zahvat, pa potom oživljavala štence, održavala ih budnima... Na kraju, nakon puna dva sata prilično krvave i za mene mučne operacije, sve se dobro okončalo. U dnevnom boravku, sutradan ujutro, četiri ženke i dva mala mužjaka, još slijepa i gotovo posve nemoćna, ispuštaju zvukove koji označavaju samo jednu poruku, upućenu njihovoj majci: gladni smo.

Četrdeset dana promatram to čudesno leglo pasa i sve više sam fasciniran brzinom kojom oni napreduju, moćnom prirodom koja modelira emocije u tim sićušnim tijelima. Sada se neki boje visine, drugi neprestano žele igru, traže kontakt s mojom rukom, jedan, onaj najveći naravno, opsjednut je hranom… Kad spavaju, posve sam siguran, i oni već sanjaju.
Premda su im koraci još nesigurni, oni u snu miču šapama kao da trče, reže, cvile, pokušavaju sisati majku koje i nema prečesto u njihovoj blizini… Što sanjaju ti štenci, ti psići koji su vidjeli vrlo malo od svijeta? Pitanje o životinjama i snovima, o ljudskom ili neljudskom razumu, postavljali su mnogi, još od Platona i Aristotela, a Freud je zaključio samo “da ne zna o čemu životinje sanjaju”. Jednom, definirajući snove kao ostvarenje želje, zaključio je- nimalo maštovito- da guske, vjerojatno, sanjaju kukuruz. Teško mi je prihvatiti da ovi štenci sanjaju samo igru ili hranu. Ima li u njihovim snovima već sada nekih situacija koje se nikad nisu ni dogodile? Sanjaju li igru s pticom koja kraj njih u dvorištu traži mrvicu kruha? Nema dvojbe, a o tome i danas raspravljaju filozofi, psihoanalitičari te bioetičari, mehanizmi ljudskih i žvotinjskih snova možda jesu isti, ili barem usporedivi i metaforički prenosivi. No, u čemu se razlikuju snovi pasa i ljudi? Postavljeno je u takvim tekstovima i sljedeće pitanje: “Jesu li pseći snovi ograničeni samo na događaje u stvarnosti ili se, po prirodi snova, pas u snu može naći i u situaciji koja je na javi nemoguća? Mogu li psi sanjati da je ona ptica velika poput kuće ili da hodaju preko vode?” Odgovor je, kažu neki, da. Vjerojatno mogu! Posljednje takvo istraživanje provedeno 2008. na uglednom američkom Massachusetts Institute of Technology (MIT), dokazalo je tako da štakori u svojim snovima proživljavaju vrlo vesele avanuture, a ponekad imaju i noćne more! Istraživanje se temeljilo na proučavanju procesa u hipokampusu (centar za sjećanje u mozgu) i moždanoj opni, odgovornoj za vizualne podražaje. Premda se najprije mislilo da štakori u svojim snovima evociraju samo već proživljena iskustva i revidiraju vlastita sjećanja, sada se pokazalo da oni ipak stvaraju posve nadrealne, imaginarne slike i doživljaje.
Opće je prihvaćeno tumačenje da su psi bića koja žive samo u sadašnjosti. Prošlost im je, navodno, sažeta u znanje o svemu što ih okružuje, a budućnost im je, misli se, nepojmljiva. Dakle, glasi zaključak, ako psi sanjaju, a posve sigurno sanjaju, ne mogu razlikovati snove od stvarnosti. Stoga se smatra da psi naizmjenično žive u dvjema stvarnostima. U jednoj je sve moguće i oni su- pa tako i ovi mali, još nimalo samostalni štenci- zapravo superbića, imaju bezgranične sposobnosti, kao kakvi superheroji iz stripova i animiranih filmova. U drugoj su stvarnosti psi prisiljeni podnositi svakovrsna ograničenja i neugodnosti. Zaključak je: Psi nas vole jer smo u njihovim snovima dobri. A možda tu ljubav sanjaju već i štenci koji su na ovoj planeti proveli tek četrdeset dana!

Psi donose sreću


Djeca uz pse uče dekodirati neverbalne znakove,
a istovremeno to potiče funkciju učenja i razvitka njihove ličnosti


James E. Gern, pedijatar i predavač na Sveučilištu Wisconsin-Madison, objavio je nedavno istraživanje koje nedvojbeno pokazuje kako djeca koja prvih 365 dana svog života provode u domu s dva ili više psa, razvijaju osjetno snažniji imunološki sustav od svojih vršnjaka. Danas, čak i u kulturama koje su donedavno bilo vrlo nesklone držanju bilo kakvih kućnih ljubimaca, počinje prevladavati uvjerenje da psi mogu imati značajnu ulogu u povećavanju čovjekove kvalitete života. Nema dvojbe, da bi se to uvjerenje ostvarilo, čovjek kućne ljubimce mora prihvatiti, mora ih voljeti, s njima lijepo postupati, držati ih u odgovarajućim uvjetima. Kod pasa je osobito važno da ih prihvati čitava obitelj, a ne samo jedan član. “Kućni ljubimci, pod uvjetom da su ispunjene sve ove pretpostavke, mogu biti korisni u sekundarnom preventivnom liječenju bolesti srca i krvotoka, psihičkih bolesti, defekata u ponašanju i razvoju djece. Jedno od posljednjih istraživanja pokazalo je kako kućni ljubimci mogu vrlo snažno utjecati na sprječavanje stresa i srčanog udara, snizuju visoki krvni tlak i liječe tjeskobu”, složno danas poručuju znanstvenici.

Najjači argument za tvrdnje o psima koji “donose sreću” dali su krajem prošle godine japanski biolozi Miho Nagasawa i Takefumi Kikusui sa Sveučilišta Azuba Hormon. Ugledni je “New Scientist” prenio njihov znanstveni rad koji dokazuje kako igra s ljubimcima, maženje pa čak i pogled ispunjen ljubavlju, u ljudskom organizmu značajno povećavaju razinu oksitocina. Taj je kemijski spoj poznat još i kao hormon povezivanja i socijalizacije, hormon majčinskih osjećaja, u našem se tijelu pojavljuje kad uživamo u romantičnoj ljubavi, u prijateljstvu koje nas raduje, u nježnosti i sreći koju nam pobuđuju djeca. Oksitocin, poznato je odranije, doista u velikoj mjeri umanjuje stres, blagotvorno liječi depresiju i ulijeva povjerenje u ljude. Kako su Japanci došli do otkrića koje je, možda, bilo jasno ljudima još prije 15.000 godina, kad su pripitomljeni prvi vukovi?
Nagasawa i Kikusui su angažirali ukupno 55 vlasnika pasa od kojih su zatražili da se igraju sa svojim ljubimcima. Nakon pola sata analizirana je razina oksitocina u urinu vlasnika pasa prije i poslije polusatne igre sa psom. Kontrolna grupa je sjedila u drugoj sobi i rečeno joj je da potpuno izbjegava kontakt sa svojim psima. Sve je snimano, a svaki put kad bi se pas i čovjek pogledali, mjerena je vremensko trajanje pogleda. Vlasnicima pasa koji su imali dugi kontakt očima sa svojim ljubimcima tijekom igre (u prosjeku dvije i pol minute) razina oksitocina je porasla za 20 posto. Kod grupe koja je izbjegavala pogled sa svojim ljubimcem razina oksitocina malo je opala. Vlasnici pasa koji su duže gledali svog ljubimca. opisali su svoju vezu boljom od onih koji nisu imali kontakt očima. Biolozi Nagasawa i Takefumi uvjereni su kako upravo ovaj hormon pomaže da igra sa psom popravlja raspoloženje i smanjuje simptome anksioznosti ili depresije.
I dok ljubav prema psima u našem tijelu pobuđuje proizvodnju ljekovitog hormona, mi taj isti hormon ponekad moramo davati svojim ljubimcima na umjetan način. To je često slučaj s kujama koje svoje štence na svijet donose carskim rezom, a hormonalnu injekciju za pobuđivanje majčinskih osjećaja dobila je prilikom prvog okota i naša kujica Utopia.
Kujama kod kojih je za sigurni dolazak potomstva nužan carski rez, moramo pomoći da aktiviraju svoje majčinske osjećaje. To se čini upravo injekcijom u kojoj se nalazi oksitocin. Tek kada taj hormon počinje djelovati, pojavljuje se refleks izlučivanja mlijeka, a kuja bi zbog hormona trebala iskazati interes za svoje potomostvo, pokazivati zaštitničke osjećaje brige i ljubavi. Čudesna kemikalija maženja, kako neki nazivaju hormon oksitocin, gotovo istu ulogu igra i kod svih drugih sisavaca, pa i ljudi. Svima nam taj spoj amortizira stres, sprečava depresiju, jača povjerenje. No, psi su jedina vrsta za koju je dokazano da upravo ljudima pomaže u proizvodnji te supstance dobrote i odgovornosti.
Još je velika tajna kako su i zašto neki vukovi postali psi, bića koja prema čovjeku iskazuju bezgraničnu ljubav? Japanska istraživanja o odnosu s psima i lučenju oksitocina, potakla su neke znanstvenike da promoviraju teoriju po kojoj je uprava takva reakcija- dakle naglo buđenje snažnih osjećaja dobrote i povjerenja pri pogledu u topple pseće oči- bila ključna u odluci ljudi da prigrle svoje nove, četvernožne prijatelje.
“Pogled ili samo gesta rukom, odnosno šapom, nekoć davno je u ljudi bila posve sigurno mnogo značajniji komunikacijski alata no danas. Sa psima smo te geste dijelili, one su pobuđivale vrlo slične osjećaje, vrlo slične hormonalne reakcije. Upravo bi tu trebalo tražiti odgovore na pitanje zašto su se psi tako lako i bespogovorno uklupili u ljudskog društvo”, kaže japanski znanstvenik Kikusui.
“Psi su se u evolucijskom procesu razvili u naše vjerne pratitelje, mogli su računati na zaklon i ponešto hrane, a mi smo bili zaraženi njihovim blagim pogledom, neodoljivom gestom ljubavi i pažnje”.
Ako su sve ove pretpostavke japanskih znanstvenika točne, onda ne bi trebala čuditi ni teorija po kojoj djeca uz pse uče dekodirati neverbalne znakove, a istovremeno to potiče funkciju učenja i razvitka njihove ličnosti. No, nije samo pogled bitan element u odnosu čovjeka i psa. Tako je već u više navrata potvrđen zapanjujući rezulat istraživanja o odnosu slabovidnih osoba i pasa: “Slabovidne osobe koje uz sebe imaju psa vodiča čak dva puta više razgovaraju s nepoznatim osobama nego osobe koje se služe štapom za orijentaciju u prostoru”.
Niz najnovijih istraživanja o blagotvornom utjecaju pasa na ljude doista je impresivan. Psiholozi i psihoterapeuti danas gotovo jednoglasno poručuju: uz pse ljudima nije dosadno, a osjećaj dosade smatre se vrlo destruktivnom pojavom, koja potiče čitav niz depresivnih raspoloženja. Ljude starije dobi psi potiču na kretanje, na duhovnu aktivnost, s njima lakše zaboravljaju osamljenost i gube frustrirajući osjećaj beskorisnosti. Dodir sa psom snižava krvni tlak, u SAD-u se psi već koriste u alternativnim terapijama hipertenzije. Milovanje životinje, a i to je očito povezano s hormonalnim rekacijama, pomaže u reguliranju kardiofrekvencije…

subota, 26. prosinca 2009.

Njujorški kvart opsjednut francuskim buldozima


Vlasnici francuskih buldoga iz četvrti u Queensu

Prošlog je mjeseca "New York Times" u svom prilogu "Astoria Journal" objavio poveći tekst o stanovnicima jedne četvrti u Queensu koji su opsjednuti- francuskim buldozima. Kvart se zove Ditmars, pun je talijanskih pizzerija i grčkih restorana, a od nedavno ondje se- tvrde novinari "New York Timesa"- nalazi i najveći broj francuskih buldoga po glavi stanovnika. "Prošle ih je godine bilo samo osam, danas ih je posve sigurno više od trideset", tvrdi Tanja R. Firrigno, vlasnica Oskara.
"Desetljećima je naša četvrt Astoria čekala da postane novi Manhattan, kako su joj mnogi tepali. Dobili smo moderne restorane i trendi trgovine, ali najbolji signal da postajemo sve sličniji Manhattanu upravo su francuski buldozi", kazuje agent za nekretnine George Halvatzis.Giovani Ildefonso i Jose Sandin već imaju i životni motto posvećen francuskim buldozima: "Na ovom su svijetu od jednog francuskog buldoga bolja stvar samo- dva francuska buldoga". Vlasnici francuskih buldoga u Astoriji ipak svoje pse ne smatraju statusnim simbolima: "Ne možete imati francuskog buldoga i biti asocijalni. Posebne se veze uspostavljaju između vlasnika frenchija, svi smo poput neformalnog kluba"...