petak, 23. ožujka 2018.

Poražavajuća istina o francuskim buldozima plave ili drugih čudnih i nestandardnih boja



Plavi ili blue francuski buldog, lila ili lilac francuski buldog, super rijetke boje, fantastični i atraktivni!
Kad nabavljate francuskog buldoga morate se èuvati mnogih stvari, prevaranata i lažnih uzgajivača, štancera i švercera. Ali najviše se treba bojati, pa i bježati od onih koji vam žele uvaljati ili prodati navodno rijetke plave ili takozvane blue francuske buldoge.
Takvi su francuski buldozi doista rijetki, barem u Hrvatskoj (srećom!), ali samo zbog jednog razloga: svi se ozbiljni i odgovorni uzgajivači užasavaju ovih boja i sve čine da nikada ne uzgoje francuske buldoge takvih boja jer one sa sobom nose jednako užasavajuće i mučne bolesti!
Oni koji reklamiraju i prodaju takve francuske buldoge, dakle plave, prvi su na listi prevaranata, lažnih uzgajivača i štancera koji žele zarađivati na tuđem neznanju, na pomodarstvu, na jeftinoj želji da se posjeduje pas koji je drukčiji i različit. No, ta razlika se vrlo, vrlo skupo plaća.

Kakve probleme nosi plava boja?

Prvo, francuski buldozi plave boje (a zapravo je to mišje siva boja, u pravilu takvi psi imaju i žute, svijetle oči), takozvane lila boje, boje čokolade (točnije, boje jetre) ili crne boje s paležom (poput dobermana ili rotvajlera), ne mogu dobiti uzgojnu dozvolu, a ne mogu niti na izložbu – takve boje su izrazito nepoželjne i sva tri glavna svjetska standarda u kojima jasno piše kako francuski buldozi trebaju izgledati (mi uzgajamo u skladu sa standardom Svjetske kinološke organizacije, FCI, u SAD-u se uzgajaju u skladu sa standardom Američkog kinološkog kluba, AKC, a u Engleskoj u skladu sa standardom slavnog Kennel Cluba- standardi se tek neznatno razlikuju) nedvosmisleno sve te boje smatraju najvećom diskvalifikacijskom greškom!
Već su prvi uzgajivači francuskih buldoga, prije gotovo stotinu godina, u Velikoj Britaniji, Francuskoj i SAD-u, uočili da psi takvih boja imaju vrlo mučne tegobe, pa u pravilu ni jedan nije poživio dulje od pet godina. Danas znamo da se psi takve boje kote zbog mutacije gena (Lokus D) koji daje takozvanu razrijeđenu boju dlake i sa sobom nosi nedostatak pigmetna. Prvi problem koji se gotovo neizostavno javlja kod takvih pasa jest ispadanje dlake na ograničenim površinama, na psu se mogu vidjeti cijela podruđja tijela bez dlake. To stanje naziva se alopecijom uzrokovanom razrijeđenom bojom, a često je prisutna i folikularna dispazija crne dlake, stanje koje se manifestira na gotovo isti način, ali je proces tog ispadanja ponešto drukčiji.
No, oba stanja uzrokovana su istim genetskim poremećajem, u kojem je nedostatak dlake samo blaži simptom. Uz ispadanje dlake, uglavnom slijede i upale kože, čirevi i infekcije opakom bakterijom stafilikokom, pa čak i zloglasnom MRSA-om, bakterijom protiv koje se ni antibiotici ne mogu tek tako boriti. Postoje i istraživanja koja govore o većoj učestalosti gluhoće kod francuskih buldoga plave boje, sljepoći i drugim problemima s vidom i očima.
Na žalost, sve ove informacije – premda dostupne i poznate već desetljećima- nisu bile dovoljne da zaustave teško objašnjivu pomamu za takvim psima u SAD-u, gdje su niz godina oni bili vrlo traženi. Uzgajivački polusvijet, štanceri i šverceri, pravi izrabljivači nesretnih životinja, proizvodili su samo pse takvih boja, jer ih je bilo lakše prodati, a čak su i s lakoćom selekcionirali upravo pse koji daju takvu spornu boju, jer se radilo o poremećaju koji se nasljeđivao autosomno recesivno.
Danas je, na žalost, gotovo isti fenomen prisutan i u nekim europskim zemljama (njemački su oglasnici puni plavih francuskih buldoga), a čini se da bi i Hrvatsku mogla zadesiti pomama za plavim francuskim buldozima, dakle za psićima koje je zabranjeno uzgajati, koji prije ili kasnije razviju teške i mučne poremećaje, koji ne mogu ni na jednu izložbu…
Da stvar bude gora, prevaranti koji su odlučili zarađivati na genetskom poremećaju jedne pasmine uvjeravaju potencijalne kupce da su ti psi rijetki i vrijedni zbog specifične boje, pa im je i cijena još viša!
Na žalost, mnogi nasjednu na tu nevjerojatnu laž, pa i ne posumnjaju da je ta boja rijetka samo zato jer su uzgajivači desetljećima sve činili da plavi francuskih buldozi zauvijek nestanu iz uzgoja zbog bolesti koje nose. Na jasne i brojne dokaze o bolestima koje nose francuski buldozi takve boje, oni koji na njima žele zarađivati uzvraćaju da takvi dokazi zapravo ne postoje i da nema ozbiljnih istraživanja o tome. No, protuargument je vrlo jasan. Odgovorni im uzgajivači uzvraćaju s pitanjem: Pokažite mi samo jednog francuskog buldoga plave boje koji je stariji od pet godina… Na žalost, takvih gotovo da i nema, jer rijetko koji doživi te godine.
Dakle, takve francuske buldoga, bez dvojbe i bez iznimke, uzgajaju samo oni kojima je u uzgoju bitan samo novac. Pa, koji bi uzgajivač ilegalno uzgajao francuske buldoge za koje ne može dobiti uzgojnu dozvolu? I koje ne može izložiti ni na jednoj izložbi u zemlji ili u svijetu? No, svjedoci smo da se takvi primjerci pojavljuju i u našim oglasnicima, čak je i jedna vrhunska hrvatska sportašica – očito posve neinformirana i needucirana – nabavila takvog nesretnog psića, pa ponosno pozira s njime.
Završimo s upozorenjem koje je, zbog sve veće potražnje za plavim francuskim buldozima, koje mnogi nabavljaju samo zato jer im se čini da su psi te boje trenutačno in, nedavno izdao Engleski klub francuskih buldoga (French Bulldog Club Of England):
“Ne kupujte psa kao modni dodatak. Ako vam to treba, kupite si radije torbicu ili par dobrih cipela…”

Francuski buldozi merle boje sigurno nisu čistokrvni

U posljednje vrijeme na društvenim mrežama šire se i fotografije navodnih francuskih buldoga takozvane merle boje. To je siva ili sivosmeđa boja s tamnim mrljama. Kod nekih je pasmina karakteristična i uobičajena (kod australskih ovčara, na primjer), ali kod francuskih buldoga ona definitvno nije prirodna. Genetičari danas nedvojbeno znaju da je ta mutacija nastala križanjem francuskih buldoga s nekim drugim pasminama, pa francuski buldozi merle boje posve sigurno nisu čistokrvni. Merle krzno kod francuskih buldoga sa sobom nosi još gore poremećaje od takozvanog plavoga ili mišje sivog krzna. Štenci se često rađaju s premalim ili užasavajuće deformiranim očima, a ponekad i bez jednog ili oba oka.
Način na koji se danas širi pomama za plavim francuskim buldozima, povezan je s takozvanim fake newsom, dakle s istim fenomenom zbog kojeg se širi vjerovanje da je Zemlja ravna ploča ili da su cjepiva za dječje bolesti štetna. Algoritmi društvenih mreža ili pretraživača naprosto su s vremenom počeli u drugi plan stavljati ne odveć popularne stranice na kojima se govori o tegobama i bolestima plavih francuskih buldoga (premda su to utemeljeni tekstovi ozbiljnih klubova koji već čitavo stoljeće prate i unaprjeđuju uzgoj ove pasmine), a promovirati puno popularnije stranice i objave na kojima se plavi francuski buldozi prikazuju samo kao simpatični i slatki štenci. Činjenicu da gotovo ni jedan od tih štenaca neće doživjeti životni vijek prosječnog francuskog buldoga, algoritmi Googlea ili Facebooka, na žalost, ne prepoznaju. Ili ne žele prepoznati.

petak, 2. veljače 2018.

Razmnožavanje pasa bez uzgojnih dozvola i rodovnika, osim što je nelegalno, nije ni etično

Imam krasnu ženkicu i tražim joj dečka za seks. Ili, moj mužjak stalno pokazuje potrebu da vodi ljubav, skače mi na nogu, pa bih mu rado našao curu... Ili, divna cura francuska buldogica traži dečka, može biti i mops, pa i bostonski terijer...
Ovakvih i sličnih postova ili oglasa sve je više u posljednje vrijeme. I valja odmah posve jasno reći: svi su oni rezultat golemog neznanja, neinformiranosti, ali i pogrešnog tumačenja psećeg ponašanja. A najvažnije jest da se ovdje radi o želji za nekontroliranim razmnožavanjem pasa te da će rezultat takvog razmnožavanja biti- možda ne u prvoj generaciji, ali kasnije posve sigurno- napušten pas, pas u azilu, šinteraju...
Dakle, kampanje koje pozivaju s porukom "udomi, ne kupuj", posve su promašene dok god ima osoba koje ovako žele razmnožavati pse bez rodovnika, bez uzgojnog pregleda i bez uzgojnih dozvola.
Zašto ljudi to onda čine? U ruralnim sredinama razmnožavanje pasa bez nadzora i nije uvijek želja njihovih vlasnika. Naprosto se 'pseća ljubav' dogodi negdje na ulici, premda je svakako velika odgovornost na onome koji kuju u tjeranju pušta da bude ostavljena i dostupna mužjacima i takva osoba uvijek zaslužuje osudu (kuja koja se tjera a na lancu je može biti izvrgnuta i pravom silovanju ako se oko nje okupi više mužjaka) . S druge strane, namjerno parenje pasa najčešće je rezultat posve sebične i nepromišljene odluke da se "imaju mali štenci", ili da "psići zadovolje svoje potrebe".
Štenci koji tako nastaju, dakle parenjem pasa bez rodovnika, bez uzgojnog pregleda, bez uzgojne dozvole i bez ikakvih zdravstvenih testova, naprosto su osuđeni da- čak i ako se ljudi koji pare kuju prodajom ili udomljavanjem pobrinu za njih- jednog dana postanu preci pasa koji će završiti na ulici. Zapamtite, psi iz kontroliranog uzgoja i od odgovornih uzgajivača ne završavaju u azilima niti na ulicama, i upravo je takav uzgoj učinkovitiji u smanjivanju broja napuštenih pasa od bilo kakvih sumnjivih kampanja za udomljavanje. S druge strane razmnožavanje pasa bez rodovnika (ne, tu nikad nije riječ o 'uzgoju') prije ili kasnije se pretvara u razmnožavanje pasa za azile, za ulicu, za neodgovorne vlasnike.
Drugi argument koji se koristi u nepromišljenom razmnožavanju pasa bez nadzora, bez uzgojnih dozvola i bez uzgojnog pregleda (ako nije riječ o pukoj želji za lakom zaradom) jest onaj da psići "moraju zadovoljiti svoje potrebe" ili da "se jako vole"...


Takav stav najčešće proizlazi iz pogrešne pretpostavke da je skakanje mužjaka na vašu nogu ili nogu vaših prijatelja rezultat nekakve "želje za seksom", psećeg puberteta ili nečeg sličnog. To, naravno, nije točno, takve su radnje samo izraz dominantnog ponašanja u pokušaju da se izbori viši polažaj u hijerarhiji čopora. Kad pas počne skakati i na vašu nogu, to naprosto znači kako ste mu dopustili da se u vašoj obitelji osjeća kao vođa čopora. A to pas u obitelji ne smije biti, jer će vam život ubrzo postati pakao. Život vašeg psa neće ni po čemu biti sretniji ako mu priuštite parenje ili, kako neki kažu, 'seks'. To mu neće popraviti zdravlje niti otjerati eventualna depresivna raspoloženja. Zapamtite, za sve vrste emocionalnih poremećaja kod pasa šetnja je najbolji i najučinkovitiji lijek!

Još je veća odgovornost na vlasnicima ženki koje nisu sterilizirane. Vaša je dužnost da ih držite podalje od mužjaka kad se tjeraju, a ponekad i obična šetnja gradom sa ženkom u tjeranju može rezultirati nezgodnim (pa i opasnim!) situacijama. Sterilizacija pasa koji se ne mogu i ne smiju koristiti u uzgoju, a to su SVI psi koji nemaju rodovnik ni uzgojnu dozvolu, svakako je izraz odgovornost i svijesti o neizvjesnoj budućnosti nerazboritog razmnožavanja i stvaranja potomstva bez sigurnog doma.

Želite li se ipak baviti uzgojem, želite li osjetiti radost legla i toplinu novorođenih štenaca u svom domu, prvi korak koji morate poduzeti (nakon iznimno detaljnog proučavanja pasmine, kontaktiranja uzgajivača i razgovora s onima koji su vam voljni pomoći svojim znanjem i savjetima) jest nabavka ženke s rodovnikom, učlanjenje u neku od kinoloških udruga (vlasnici francuskih buldoga s područja Grada Zagreba članovi su Kluba patuljastih pasmina Zagreb www.patuljastipsi.hr ) a potom- kad pas napuni godinu dana- ocjenjivanje, uzgojni pregled i dobivanje uzgojne dozvole. Zatim se kreće u potragu za mužjakom koji, naravno, također mora imati rodovnik i uzgojnu dozvolu. Tu valja ponešto znati o precima oba psa, odgovorni uzgajivači provode mnogo vremena i ulažu silan trud da bi se informirali o precima svojih pasa, riječ je o desecima generacija koje sežu i stotinu godina unatrag, da znaju sve njihove mane, ponekad i one koje se odnose na zdravlje. Početnicima je tu znatno teže i zato se valja pouzdati u savjete i dobre namjere odgovornih uzgajivača. Ako je takav vlasnik mužjaka, odgovoran i informiran, on će vam otvoreno reći što možete očekivati od legla s vašom ženkom. Ima i onih koji će- s punim pravom- odbiti parenje svog mužjaka sa ženkom koja kvalitetom (ili manjkavim rodovnikom) ne zadovoljava njihove kriterije. Odgovorni uzgajivači će, naime, odbiti parenje mužjaka s kujom ako procijene da iz tog legla, zbog ženkinih slabosti, neće nastati zdravi i lijepi štenci. U suprotnom bi kompromitirali svog mužjaka kao parnjaka, jer štenci slabe kvalitete, naravi, zdravlja ili eksterijera bili loša reklama takvom uzgajivaču.

Dakle, u svijetu kontroliranog uzgoja vlasnici ženki traže mužjake, a ne obrnuto, traže najbolje i najprikladnije buduće očeve svojih štenaca, obilaze izložbe, proučavaju ih, gledaju ih u kretanju, slušaju kako dišu, traže zdravstvene testove... 

I imajte na umu da mužjaci s rodovnikom i uzgojnom dozvolom ne smiju pariti ženke koje nemaju rodovnike ili dozvole jer se time krši uzgojni pravilnik Hrvatskog kinološkog saveza i zbog toga vlasnici mužjaka mogu biti sankcionirani.
Prije no što se dogodi, parenje mora biti najavljeno voditelju uzgoja u kinološkoj udruzi, a kod francuskih buldoga se najčešće obavlja umjetnim osjemenjivanjem kod veterinara. Danas prevladava mišljenje da taj postupak štiti kuju od mogućih zaraznih bolesti, da se njime psi manje iscrpljuju, da je efikasniji i eliminira mogućnost ozljeđivanja pasa pri prirodnom parenju (ta je mogućnost, doduše, mala, ali ipak postoji). Mnogi francuskih buldozi zbog svoje specifične anatomije imaju i teškoća s prirodnim parenjem, pa je ovaj put svakako lakši. Uzgajivači danas često provode osjemenjivanje svježom spermom, i tu je bitno točno odrediti plodne dane kuje. Osim svježom spermom, oplodnja se može obaviti i rashlađenom spermom te smrznutom spermom. I u Hrvatskoj danas žive potomci pasa koji su mrtvi već više od četiri desetljeća, ali je njihova sperma smrznuta pa je njome i danas moguća oplodnja kuja. Taj postupak, jasno, nije jednostavan, iziskuje izuzetno precizno određivanje plodnih dana u kuje, čitav niz logističkih problema oko dostave takve sperme. Sve je to vrlo skupo, a rezultat neizvjestan čak i kada se sve obavi kako treba.
Vlasnici ženke parenje plaćaju vlasnicima mužjaka, mogući su različiti dogovori oko toga kako će regulirati dogovor. Najjednostavnije je plaćanje cijene u cijelosti nakon dva obavljena parenja. Ako parenje ne uspije ili se okoti jedan, možda samo dva štenca, obično vlasnik mužjaka daje mogućnost još jednog parenja besplatno kad se ženka sljedeći put protjera. Nekoć je vrlo čest slučaj bio da se vlasnik parenja ima pravo birati jedno štene iz legla umjesto da plati parenje, ali kod ozbiljnih uzgajivača to više nije tako uobičajeno.

Da zaključimo: svako razmnožavanje štenaca bez rodovnika, dakle parenje pasa protivno uzgojnom pravilniku Hrvatskog kinološkog saveza jest neetično, ono je uvijek i bez iznimke samo put ka još većem broju napuštenih pasa na ulicama i azilima, pasa kojima se ne zna podrijetlo i čija budućnost sigurno neće biti sretna. 

To možda neće odmah biti oni štenci koji su uzgojeni bez kontrole, ali njihovi potomci u nekoj sljedećoj generaciji posve sigurno hoće.