nedjelja, 27. prosinca 2009.

Štenci superheroji


Psi nas vole jer smo u njihovim snovima dobri


Sredinom svibnja, u deset navečer, kujica Utopia uspavana je na stolu veterinarske ordinacije, a nedugo potom je laserski skalpel ispunio prostoriju neugodnim mirisom spaljene kože... Nisam imao hrabrosti ni živaca gledati kako se izvodi carski rez na ženki francuskog buldoga, pa sam propustio trenutak u kojem iz njezine maternice veterinar vadi šest krhkih, poluživih stvorenja. Vratio sam se nakon pola sata, još je trajala borba za život ženke koja je preobilno krvarila, a moja supruga je, neusporedivo hrabrija i staloženija od mene, pratila čitav zahvat, pa potom oživljavala štence, održavala ih budnima... Na kraju, nakon puna dva sata prilično krvave i za mene mučne operacije, sve se dobro okončalo. U dnevnom boravku, sutradan ujutro, četiri ženke i dva mala mužjaka, još slijepa i gotovo posve nemoćna, ispuštaju zvukove koji označavaju samo jednu poruku, upućenu njihovoj majci: gladni smo.

Četrdeset dana promatram to čudesno leglo pasa i sve više sam fasciniran brzinom kojom oni napreduju, moćnom prirodom koja modelira emocije u tim sićušnim tijelima. Sada se neki boje visine, drugi neprestano žele igru, traže kontakt s mojom rukom, jedan, onaj najveći naravno, opsjednut je hranom… Kad spavaju, posve sam siguran, i oni već sanjaju.
Premda su im koraci još nesigurni, oni u snu miču šapama kao da trče, reže, cvile, pokušavaju sisati majku koje i nema prečesto u njihovoj blizini… Što sanjaju ti štenci, ti psići koji su vidjeli vrlo malo od svijeta? Pitanje o životinjama i snovima, o ljudskom ili neljudskom razumu, postavljali su mnogi, još od Platona i Aristotela, a Freud je zaključio samo “da ne zna o čemu životinje sanjaju”. Jednom, definirajući snove kao ostvarenje želje, zaključio je- nimalo maštovito- da guske, vjerojatno, sanjaju kukuruz. Teško mi je prihvatiti da ovi štenci sanjaju samo igru ili hranu. Ima li u njihovim snovima već sada nekih situacija koje se nikad nisu ni dogodile? Sanjaju li igru s pticom koja kraj njih u dvorištu traži mrvicu kruha? Nema dvojbe, a o tome i danas raspravljaju filozofi, psihoanalitičari te bioetičari, mehanizmi ljudskih i žvotinjskih snova možda jesu isti, ili barem usporedivi i metaforički prenosivi. No, u čemu se razlikuju snovi pasa i ljudi? Postavljeno je u takvim tekstovima i sljedeće pitanje: “Jesu li pseći snovi ograničeni samo na događaje u stvarnosti ili se, po prirodi snova, pas u snu može naći i u situaciji koja je na javi nemoguća? Mogu li psi sanjati da je ona ptica velika poput kuće ili da hodaju preko vode?” Odgovor je, kažu neki, da. Vjerojatno mogu! Posljednje takvo istraživanje provedeno 2008. na uglednom američkom Massachusetts Institute of Technology (MIT), dokazalo je tako da štakori u svojim snovima proživljavaju vrlo vesele avanuture, a ponekad imaju i noćne more! Istraživanje se temeljilo na proučavanju procesa u hipokampusu (centar za sjećanje u mozgu) i moždanoj opni, odgovornoj za vizualne podražaje. Premda se najprije mislilo da štakori u svojim snovima evociraju samo već proživljena iskustva i revidiraju vlastita sjećanja, sada se pokazalo da oni ipak stvaraju posve nadrealne, imaginarne slike i doživljaje.
Opće je prihvaćeno tumačenje da su psi bića koja žive samo u sadašnjosti. Prošlost im je, navodno, sažeta u znanje o svemu što ih okružuje, a budućnost im je, misli se, nepojmljiva. Dakle, glasi zaključak, ako psi sanjaju, a posve sigurno sanjaju, ne mogu razlikovati snove od stvarnosti. Stoga se smatra da psi naizmjenično žive u dvjema stvarnostima. U jednoj je sve moguće i oni su- pa tako i ovi mali, još nimalo samostalni štenci- zapravo superbića, imaju bezgranične sposobnosti, kao kakvi superheroji iz stripova i animiranih filmova. U drugoj su stvarnosti psi prisiljeni podnositi svakovrsna ograničenja i neugodnosti. Zaključak je: Psi nas vole jer smo u njihovim snovima dobri. A možda tu ljubav sanjaju već i štenci koji su na ovoj planeti proveli tek četrdeset dana!

Psi donose sreću


Djeca uz pse uče dekodirati neverbalne znakove,
a istovremeno to potiče funkciju učenja i razvitka njihove ličnosti


James E. Gern, pedijatar i predavač na Sveučilištu Wisconsin-Madison, objavio je nedavno istraživanje koje nedvojbeno pokazuje kako djeca koja prvih 365 dana svog života provode u domu s dva ili više psa, razvijaju osjetno snažniji imunološki sustav od svojih vršnjaka. Danas, čak i u kulturama koje su donedavno bilo vrlo nesklone držanju bilo kakvih kućnih ljubimaca, počinje prevladavati uvjerenje da psi mogu imati značajnu ulogu u povećavanju čovjekove kvalitete života. Nema dvojbe, da bi se to uvjerenje ostvarilo, čovjek kućne ljubimce mora prihvatiti, mora ih voljeti, s njima lijepo postupati, držati ih u odgovarajućim uvjetima. Kod pasa je osobito važno da ih prihvati čitava obitelj, a ne samo jedan član. “Kućni ljubimci, pod uvjetom da su ispunjene sve ove pretpostavke, mogu biti korisni u sekundarnom preventivnom liječenju bolesti srca i krvotoka, psihičkih bolesti, defekata u ponašanju i razvoju djece. Jedno od posljednjih istraživanja pokazalo je kako kućni ljubimci mogu vrlo snažno utjecati na sprječavanje stresa i srčanog udara, snizuju visoki krvni tlak i liječe tjeskobu”, složno danas poručuju znanstvenici.

Najjači argument za tvrdnje o psima koji “donose sreću” dali su krajem prošle godine japanski biolozi Miho Nagasawa i Takefumi Kikusui sa Sveučilišta Azuba Hormon. Ugledni je “New Scientist” prenio njihov znanstveni rad koji dokazuje kako igra s ljubimcima, maženje pa čak i pogled ispunjen ljubavlju, u ljudskom organizmu značajno povećavaju razinu oksitocina. Taj je kemijski spoj poznat još i kao hormon povezivanja i socijalizacije, hormon majčinskih osjećaja, u našem se tijelu pojavljuje kad uživamo u romantičnoj ljubavi, u prijateljstvu koje nas raduje, u nježnosti i sreći koju nam pobuđuju djeca. Oksitocin, poznato je odranije, doista u velikoj mjeri umanjuje stres, blagotvorno liječi depresiju i ulijeva povjerenje u ljude. Kako su Japanci došli do otkrića koje je, možda, bilo jasno ljudima još prije 15.000 godina, kad su pripitomljeni prvi vukovi?
Nagasawa i Kikusui su angažirali ukupno 55 vlasnika pasa od kojih su zatražili da se igraju sa svojim ljubimcima. Nakon pola sata analizirana je razina oksitocina u urinu vlasnika pasa prije i poslije polusatne igre sa psom. Kontrolna grupa je sjedila u drugoj sobi i rečeno joj je da potpuno izbjegava kontakt sa svojim psima. Sve je snimano, a svaki put kad bi se pas i čovjek pogledali, mjerena je vremensko trajanje pogleda. Vlasnicima pasa koji su imali dugi kontakt očima sa svojim ljubimcima tijekom igre (u prosjeku dvije i pol minute) razina oksitocina je porasla za 20 posto. Kod grupe koja je izbjegavala pogled sa svojim ljubimcem razina oksitocina malo je opala. Vlasnici pasa koji su duže gledali svog ljubimca. opisali su svoju vezu boljom od onih koji nisu imali kontakt očima. Biolozi Nagasawa i Takefumi uvjereni su kako upravo ovaj hormon pomaže da igra sa psom popravlja raspoloženje i smanjuje simptome anksioznosti ili depresije.
I dok ljubav prema psima u našem tijelu pobuđuje proizvodnju ljekovitog hormona, mi taj isti hormon ponekad moramo davati svojim ljubimcima na umjetan način. To je često slučaj s kujama koje svoje štence na svijet donose carskim rezom, a hormonalnu injekciju za pobuđivanje majčinskih osjećaja dobila je prilikom prvog okota i naša kujica Utopia.
Kujama kod kojih je za sigurni dolazak potomstva nužan carski rez, moramo pomoći da aktiviraju svoje majčinske osjećaje. To se čini upravo injekcijom u kojoj se nalazi oksitocin. Tek kada taj hormon počinje djelovati, pojavljuje se refleks izlučivanja mlijeka, a kuja bi zbog hormona trebala iskazati interes za svoje potomostvo, pokazivati zaštitničke osjećaje brige i ljubavi. Čudesna kemikalija maženja, kako neki nazivaju hormon oksitocin, gotovo istu ulogu igra i kod svih drugih sisavaca, pa i ljudi. Svima nam taj spoj amortizira stres, sprečava depresiju, jača povjerenje. No, psi su jedina vrsta za koju je dokazano da upravo ljudima pomaže u proizvodnji te supstance dobrote i odgovornosti.
Još je velika tajna kako su i zašto neki vukovi postali psi, bića koja prema čovjeku iskazuju bezgraničnu ljubav? Japanska istraživanja o odnosu s psima i lučenju oksitocina, potakla su neke znanstvenike da promoviraju teoriju po kojoj je uprava takva reakcija- dakle naglo buđenje snažnih osjećaja dobrote i povjerenja pri pogledu u topple pseće oči- bila ključna u odluci ljudi da prigrle svoje nove, četvernožne prijatelje.
“Pogled ili samo gesta rukom, odnosno šapom, nekoć davno je u ljudi bila posve sigurno mnogo značajniji komunikacijski alata no danas. Sa psima smo te geste dijelili, one su pobuđivale vrlo slične osjećaje, vrlo slične hormonalne reakcije. Upravo bi tu trebalo tražiti odgovore na pitanje zašto su se psi tako lako i bespogovorno uklupili u ljudskog društvo”, kaže japanski znanstvenik Kikusui.
“Psi su se u evolucijskom procesu razvili u naše vjerne pratitelje, mogli su računati na zaklon i ponešto hrane, a mi smo bili zaraženi njihovim blagim pogledom, neodoljivom gestom ljubavi i pažnje”.
Ako su sve ove pretpostavke japanskih znanstvenika točne, onda ne bi trebala čuditi ni teorija po kojoj djeca uz pse uče dekodirati neverbalne znakove, a istovremeno to potiče funkciju učenja i razvitka njihove ličnosti. No, nije samo pogled bitan element u odnosu čovjeka i psa. Tako je već u više navrata potvrđen zapanjujući rezulat istraživanja o odnosu slabovidnih osoba i pasa: “Slabovidne osobe koje uz sebe imaju psa vodiča čak dva puta više razgovaraju s nepoznatim osobama nego osobe koje se služe štapom za orijentaciju u prostoru”.
Niz najnovijih istraživanja o blagotvornom utjecaju pasa na ljude doista je impresivan. Psiholozi i psihoterapeuti danas gotovo jednoglasno poručuju: uz pse ljudima nije dosadno, a osjećaj dosade smatre se vrlo destruktivnom pojavom, koja potiče čitav niz depresivnih raspoloženja. Ljude starije dobi psi potiču na kretanje, na duhovnu aktivnost, s njima lakše zaboravljaju osamljenost i gube frustrirajući osjećaj beskorisnosti. Dodir sa psom snižava krvni tlak, u SAD-u se psi već koriste u alternativnim terapijama hipertenzije. Milovanje životinje, a i to je očito povezano s hormonalnim rekacijama, pomaže u reguliranju kardiofrekvencije…

subota, 26. prosinca 2009.

Njujorški kvart opsjednut francuskim buldozima


Vlasnici francuskih buldoga iz četvrti u Queensu

Prošlog je mjeseca "New York Times" u svom prilogu "Astoria Journal" objavio poveći tekst o stanovnicima jedne četvrti u Queensu koji su opsjednuti- francuskim buldozima. Kvart se zove Ditmars, pun je talijanskih pizzerija i grčkih restorana, a od nedavno ondje se- tvrde novinari "New York Timesa"- nalazi i najveći broj francuskih buldoga po glavi stanovnika. "Prošle ih je godine bilo samo osam, danas ih je posve sigurno više od trideset", tvrdi Tanja R. Firrigno, vlasnica Oskara.
"Desetljećima je naša četvrt Astoria čekala da postane novi Manhattan, kako su joj mnogi tepali. Dobili smo moderne restorane i trendi trgovine, ali najbolji signal da postajemo sve sličniji Manhattanu upravo su francuski buldozi", kazuje agent za nekretnine George Halvatzis.Giovani Ildefonso i Jose Sandin već imaju i životni motto posvećen francuskim buldozima: "Na ovom su svijetu od jednog francuskog buldoga bolja stvar samo- dva francuska buldoga". Vlasnici francuskih buldoga u Astoriji ipak svoje pse ne smatraju statusnim simbolima: "Ne možete imati francuskog buldoga i biti asocijalni. Posebne se veze uspostavljaju između vlasnika frenchija, svi smo poput neformalnog kluba"...
 

nedjelja, 29. studenoga 2009.

Intervju za brazilski blog o francuskim buldozima

Intervju s Manuelom Lulić-Galović, vlasnicom uzgajivačnice Totegnac (www.totegnac.com) objavljen na najpopularnijem brazilskom blogu o francuskim buldozima http://bulfran.blogspot.com/

Bulfran: Posljednjih godina su francuski buldozi u Brazilu postigli nevjerojatnu popularnost. Tako je 2000. godine bilo registrirano samo 168 štenaca u Brazilu. U studenom 2008. registrirano ih je 1559, a pasmina se s 53. popela na 15. mjesto po popularnosti u Brazilu. Kakva je situacija kod Vas u Hrvatskoj?

Totegnac: Posljednjih su godina francuski buldozi u Hrvatskoj također zabilježili golem porast popularnosti. Na žalost, najveći profit od tog porasta ubiru šverceri pasa, a neinformirani ljudi nerijetko kupuju pse bez rodovnika. Smatraju da će proći jeftinije, a na kraju ostave mnogo više novaca veterinarima, ili, u najgorem slućaju, vrlo brzo izgube psa. Takvi su štenci nerijetko držani u lošim uvjetima, pate od genetskih bolest, najčečće srčanih mana, imaju probleme s kožom, kostima… Mnogo je onih kojima su važniji novci od zdravlja pasa.

Bulfran: Po Vašem mišljenju, u čemu je najveća osobitost i vrijednost ove pasmine?

Totegnac: To su psi posebna duha, njihov je karakter jedinstven, oni svoje želje, strahove, emocije, izražavaju mnogo iskrenije i neposrednije nego drugi psi. Francuski buldozi doista žele biti naši najbolji prijatelji, žele nas pratiti u ljubavi, patnji i sreći… Nije slučajno veliki francuski pisac Maurice Maeterlinck bio inspiriran upravo svojim francuskim buldogom Pelleasom kad je u djelu “Naš prijatelj pas” napisao: “Mi smo sami, posve sami na ovom našem planetu. I, između svih oblika života koji nas okružuju, nijedan oblik života, nijedan osim psa, nije sklopio savezništvo s nama”.

Bulfran: No, pasmina ima i svojih nedostataka…


Totegnac: Njezini zdravstveni problemi ujedno mogu biti i najveće mane ove pasmine.

Bulfran: Koje su tipične bolesti pasmine?


Totegnac: Najčešće su to problemi sa srcem i dišnim organima, problematična može biti i kralježnica, kukovi, lukscija patella. Prisutne su nerijetko i komplikacije s očnim kapkom, takozvano “cherry eye”.

Bulfran: Postoje li u hrvatskoj propisana kontrola zdravlja da bi se spriječile takve bolesti?


Totegnac: Uzgajivačima nisu propisani obavezni veterinarski testovi za francuske buldoge, ali će ih svaki odgovoran uzgajivač poduzeti.

Bulfran: Kako se određuje uzgojna vrijednost psa u Hrvatskoj?


Totegnac: Temeljni uvjet je da pas prođe uzgojni pregled po pravilima koja propisuje Hrvatski kinološki savez. Naravno, pri uzgoju se vodi računa o eksterijeru, precima, uspjesima na izložbama i nagradama, karakteru i kondiciji psa. Za svako parenje uzgajivač se mora konzultirati s vođom uzgoja pri odgovarajućem pasminskom klubu.

Bulfran: Što je najveći problem s kojem je suočena pasmina u Hrvatskoj i u svijetu?

Totegnac: Rijetki su odgovorni uzgajivači koji vode računa o krvnim linijama te izbjegavanju genetskih mana. U Hrvatskoj je, pak, problem pronaći kvalitetne parnjake koji će, u kombinaciji s odličnim ženkama, dati zdravo i kvalitetno potomstvo. Naravno, problem su i već spomenuti šverceri pasa, ljudi koji nude štence bez osnovnih podataka o njihovu porijeklu, odnosno bez registracije legla i bez rodovnica.

Bulfran: Jesu li uspostavljena jasna pravila za parenje, odnosno uzgoj?


Totegnac: Da, pravila su vrlo precizno definirana. Premda su pravila striktna, ima i onih koji ih nastoje zaobići.

Bulfran: Po Vašem mišljenju, što uzgajivači moraju očuvati, a što moraju spriječiti pri uzgoju?

Totegnac: Moramo koristiti pse koji su najbliži standardu, apsolutno zdrave pse. Veća odstupanja se ne bi trebala tolerirati. Vrlo je važno i istraživanje krvnih linija. Za pse u našoj uzgajivačnici, na primjer, znamo pretke i možemo genealoški slijediti neke linije čak 90 godina u prošlost!  

Bulfran: Što kažete ljudima koji žele kupiti Vaše pse?

Totegnac: Najvažnije jest upozoriti buduće vlasnike u važnost kvalitetne i pravilne ishrane. To je izuzetno bitno, a neiskusni vlasnici francuskih buldoga u tome najčešće griješe. Naravno, budući vlasnici moraju biti informirani i o osjetljivosti pasmine na visoke temperature, ali većina potencijalnih kupaca već to zna.

Šaman iz mongolske stepe


Manuela Lulić Galović i Utopia de Royal Laszatti, doktor Luvszandagva Dzsargalszajan i Akos Jakab s Theodorom de Royal Laszattijem (Kutyavari Vet Clinic, Erd, Madjarska, 14. ožujka 2009.)

S prvim proljetnim zrakama Sunca najljepša kujica francuskog buldoga u zemlji zaključila je da su došli pravi dani za podizanje potomstva. Jedini mužjak koji je svojom vanjštinom i karakterom mogao zadovoljiti sve kriterije, nalazio se dvadesetak kilometara od Budimpešte. Kad je zagrebački doktor Doolittle, veterinar Žarko Ćirić, odredio razinu progesterona u krvi i nepogrešivo procijenio pravi datum za parenje, krenulo se na put...
Stigao sam sa suprugom i kujicom u petak navečer do mužjaka i njegova ljubazna vlasnika, mladog mađarskog brokera koji u jeku najveće krize kupuje dionice posrnulog američkog diva Citigroupa, pa smo dan poslije svi zajedno otišli do veterinara koji će obaviti umjetno osjemenjivanje kuje. Pomalo sam se iznenadio vidjevši da nas u ambulanti u mađarskom gradu Érdu čeka mladi, nasmijeπeni veterinar istočnjačkih crta lica. Predstavio se kao doktor Zsargal, ali pitao sam ga i za puno ime: Luvszandagva Dzsargalszajhan. Dr. Zsargal je odrastao u Mongoliji, u nepreglednim stepama živio je okružen konjima, stokom, sokolovima. Rođen je kao peto dijete u obitelji, nedugo nakon smrti svog djeda, čovjeka koji je neobično volio životinje. Roditelji su zato i vjerovali da će u njemu jednog dana oživjeti djedov duh. I nisu se prevarili. Imao je sedam ili osam godina kad je obiteljski rođak doπao u jurtu, šator ovalnog oblika koji nomadi rasklapaju i sele sa svojim blagom u potrazi za pašnjacima, te povjerljivo rekao roditeljima: “Znate, vidio sam vašeg sina kako hoda po stepi, prilaze mu zvijeri, a on razgovara s njima! Možda biste trebali potražiti pomoć plemenskog šamana, možda bi iz djeteta trebalo istjerati te čudne duhove!” No, roditelji se nisu obazirali na primjedbe sumnjičava rođaka. Bili su ponosni na sina koji pomaže kravama pri telenju, premda ponekad i nervozni zbog djetetove navade da oko sebe okuplja čopore pasa lutalica. Štoviπe, zaprijetili su mu u nekoliko navrata da će biti izopćen iz obitelji i da tolikim psima nije mjesto u jurti. Ali ništa nije moglo omesti planove djeteta da jednog dana bude istinski dobročinitelj životinja, čovjek koji drevna znanja i vještine pretače u veterinarsku praksu temeljenu na znanstvenim činjenicima. Dr. Zsargal danas to doista i čini, u peštanskom predgrađu pred njegovom je skromnom ambulantom neprekidno gužva, ljudi sa životinjama iz svih dijelova Mađarske, a ponekad i Slovačke ili Rumunjske, dolaze do veterinara koji je prve spoznaje o zdravlju drugih bića dobio odrastajući uz konje, ovce, koze i jakove, osluškujući vjetar koji se iz pustinje Gobi probija kroz skrivene zidine budističkih kamenih hramova. Ne znam je li naš zagrebački Doolittle s početka priče ikad vidio mongolsku stepu. Vjerojatno nikad nije jahao malene konje koji su azijskim i europskim prostranstvima nosili nemilosrdnog Džingis Kana, poput svoga mongolskoga kolege... Ali, kod obojice prepoznajem istu strast, ljubav i posvećenost samo jednom cilju. Želja da se spasi život nemoćnog bića, moć da se osluškuje unutarnji glas životinje i sposobnost da se prepozna njezin vapaj za pomoć, univerzalne su sile. Sile koje još mogu biti jednako začudne i blagotvorne u mongolskoj stepi, nekom zagrebačkom kvartu ili peštanskom predgrađu… (Alen Galović, Jutarnji list, 20. 4. 2009.)

ponedjeljak, 27. travnja 2009.

Moj život s njima



Živim u kući s tri plemenita psa, tri francuska buldoga. To su pravi kinološki aristokrati, potomci ljubimaca koji su nekoć doista uživali u raskošnim odajama europskih kraljevskih dvoraca… Jednog takvog četverenožnog plemenitaša, a zvao se Ortino, boljševici su ubili zajedno s njegovom gazdaricom, ruskom princezom Tatjanom, ljepoticom koja je na uzglavlju čuvala i Ortinova jantarnog dvojnika što su ga izradili Fabergeovi draguljari … Drugi, ime mu je u bilo Gamon de Pycombe, nestao je pet godina ranije na Atlantskom oceanu. Potonuo je zajedno s Titanicom, ali je preživio njegov vlasnik Robert Williams Daniel, imućni dvadesetsedmogodišnji bankar iz Philadelphije. Daniel je, ispostavilo se kasnije, psa uoči putovanja osigurao na Čak 750 dolara, tada doista impresivnu sumu…
Od francuskog se buldoga nije odvajao ni ruski princ Feliks Jusupov, čovjek koji je otrovao Raspućina, obožavali su ih kralj Edward VII, sin engleske kraljice Viktorije, operni velikan Fjodor Šaljapin, kraljica bečkih slastica i vlasnica kultnog hotela Anna Sacher, rodonačelnica feminističke literature Sidonie Gabrielle Colette, diva klasičnog baleta Ana Pavlova, slikali su ih Edgar Degas, Toulouse-Lautrec, Francis Picabia, Andy Warhol, uz francuskog buldoga je posljednje trenutke svog života proveo Majakovski, njegova ljubljena Ljilja Brik s tom je pasminom u Parizu desetljećima kasnije upoznala Yves Saint-Laurenta, o njima je pisao i Maurice Maeterlinck, danas se s francuskim buldogom na izložbama pojavljuje Patty Hearst, unuka medijskog magnata Randolpha…
I dok moja tri francuzića- dvije kujice i jedan već ostarjeli Toto- uživaju na kauču, kiša, led i mraz nemilosrdno šibaju gusto, snježnobijelo krzno golemog psa koji je izabrao san pod vedrim nebom. Vrijeme njegove najveće sreće, pa i spokoja, događa se kada zimi zaspe na snijegu, pa ga noću bijeli pokrivač posve prekrije. Trenutak u kojem se taj bundaš budi s prvim zrakama sunca, a potom otresa snijeg sa svog toplog krzna, doista je impresivan. I Pedro je, premda udomljen kao lutalica, zapravo plemeniti, čistokrvni maremanski pastirski pas, talijanski rođak svih onih golemih i moćnih čuvara stada koji su nekoć nastanjivali planinske masive od Afganistana do Pirineja, nalik našem tornjaku, na primjer. Takvi psi, posve sigurno, nikad nisu obitavali u dvorcima niti su aristokrati držali do njih. Takvi psi, posve sigurno, danas teško nalaze nove vlasnike, jer sve je manje prostranstava u kojima bi mogli nadmoćno kružiti tjerajući divlje zvijeri, oblajavajući torove… Moj Pedro je osuđen na život u dvorištu, rijetke trenutke koje on provodi posve slobodan, proživljavam u strahu da ne strada od automobila, od lovačke puške, od kakvog obijesnog ili divljeg nasilnika… Nema ga satima dok obilazi šumu i planinu, teritorij koji valjda smatra svojim… Ponekad se vrati umrljan kapljicama krvi, tragovima borbe s drugim psima, iz kojih izlazi neozlijeđen. U njegovim se očima još nazire pogled ispunjen spremnošću na žrtvu, u zjenici iskri pravi, iskonski životinjski ponos, sve ono što u nekima od onih četveronožnih plemenitaša s početka priče rjeđe prepoznam. Valjda su sve više uvjereni da i nisu psi, nego ljudi... Posve sam siguran, veliki je i bijeli Pedro još pravi pas, onaj kojem je pjesnik Nikola Šop posvetio molitvu i kojem je namijenio mjesto “u zagrljaju gladnog brata vuka, da plače s njim i tuli od radosti”… No, zašto su psi, umjesto vučjeg bratstva, izabrali nas, ljude? (Alen Galović, Jutarnji list, 30. travnja 2009.)

ponedjeljak, 20. travnja 2009.

Fenomen francuskih buldoga




U Sjedinjenim Američkim Državama francuskih buldozi su 1994. godine po popularnosti bili tek 81. pasmina. U sljedećih deset godina, prema podacima Američkog kinološkog saveza (AKC), francuzići su se popeli među deset najbrojnijih pasmina kad se računa broj registriranih vlasnika i prijavljenih legla! Vrlo slični podaci odnose se na Stari kontinent, pa su tako i na prošlogodišnjem Eurodogu Showu u Budimpešti francuskih buldozi bili među 15 najzastupljenijih pasmina, a među prodavačima raznih suvenira posvećenih svim pasminama, prevladavali su upravo oni s francuskim buldozima: šalice, majice, zlatni broševi, svjetiljke i biste, privjesci i ogrlice s njuškicom koja ponosno nosi uši šišmiša, bili su najtraženija i najzastupljenija roba iza izložbenih kulisa.
Uzgajivači i nemaju jasne odgovore koji bi opravdali silni porast popularnosti ove pasmine u posljednjem desetljeću, ali pomodarstvo, kao jedan od čimbenika, ne pomaže uvijek odgovornom i ozbiljnom uzgoju. Takav je slučaj i s francuskim buldozima, pa su i u našoj zemlji oglasnici puni onih koji prodaju “štence francuskog buldoga svih boja i uzrasta”, “iz šampionskog legla”, ali najčešće bez papira…
Zašto mnogi žele upravo francuskog buldoga? Taj mali, čvrsti i nabijeni pas doista je zbog mnogih karakteristika idealan za držanje u stanu, štoviše, njegove karakterne osobine i ne omogućavaju držanje na otvorenom prostoru ili u dvorištu, na kiši i hladnoći, na vrućini, bez kontakta s ljudima. Francuski buldog ima iznimno izražajne oči, njegov pogled otkriva široku paletu osjećaja, a ekspresiju dodatno osnažuju i mišići na licu, pa ponekad može izgledati kao da se francuski buldog smije od sreće ili, pak, neizrecivo tuguje. Njegov je pogled doista zavodljiv, čak i onima koji će u prvi tren zaključiti kako se radio o “neopisivo ružnom psu”. Francuski buldog ima kratku dlaku, koju je relativno lako njegovati i održavati. Pa ipak, za one koji ne žele imati posla s redovitim usisavanjem stana, pudlice su mnogo bolji izbor. Francuskom buldogu nisu potrebna duga istrčavanja i neće svojim lavežom uznemiravati vaše susjede. Većina ih doista ne laje bez prijeke potrebe. Pa ipak, neke značajke ove pasmine mogle bi potencijalne vlasnike i odvratiti od njih. Francuski buldozi nisu zlatni retriveri, pa se nerijetko pogrešno govori o iznimno blagoj pasmini. Postoje, naime, premda su rijetki, oštri primjerci te pasmine, mužjaci ili ženke koji ponekad ne podnose neopreznu dječju igru, a gotovo se za sve francuske buldoge može reći da su izuzetno svojeglavi. Dakle, valja imati na umu da francuski buldog može pokazati zube, ali njegov ugriz posve sigurno nikad neće ostaviti krvave tragove. Nije posve točna ni tvrdnja da te tvrdoglave pse nitko ne može dovesti u red, naučiti ih naročitim vjeπtinama, kao što je slučaj s čitavim nizom službenih pasa. I tu ima izuzetaka, pa se danas u Americi među najvećim prvacima u agilityju nalaze i savršeno istrenirani francuski buldozi (iz uzgajivačnica Mon Petit Chou i Smokey Valley)! Štoviše, francuski buldozi su u pravili vrlo zaigrani, pa je svima zajednička opsesija lopticama i sličnim igračkama, koje tretiraju jednakim fanatizmom kao i retriverske pasmine! Budući vlasnici francuskih buldoga, zbog već spomenuta njihova tvrdoglava stava, moraju biti spremni na mogućnost da će takvi psi, u prvih šest do osam mjeseci života, u stanu ili kući rado i često izazivati nered. To će, najčešće, biti odgovor na njima teško prihvatljivu činjenicu da su ostavljeni sami. S odrastanjem i školovanjem, takvo se ponašanje ipak može korigirati.
Francuski buldozi su brahicefalična pasmina, što znači da im njihova iznimno kratka njuška ponekad otežava disanje, a to se naročito manifestira za vrućih dana, ali i u snu. Francuski buldozi nerijetko hrču i hropću, a nekim primjercima te pasmine zbog problema sa spuštenim nepcem problemi sa disanjem mogu i ozbiljno ugrožavati zdravlje. Ako, dakle, kraj svoga kreveta noću želite nečujnog ljubimca, francuski buldog nije pas za vas! Premda prevladava uvjerenje da francuski buldozi mogu imati problema s brojnim uroženim bolestima i manama, to i nije posve točno. Među švercerima i preprodavačima doista se, uglavnom, nude nesretni psi zbog čije kupovine mnogi kasnije požale, jer troškovi za veterinara višestruko nadmaše iznos plaćen za psa. S druge strane, danas kvalitetni i odgovorni uzgajivači nude primjerke koji se mogu smatrati iznimno zdravim psima, spremnima da- u većini slučajeva- dožive starost od 12 godina, ali i više. Jedan od prvih registriranih francuskih buldoga u Hrvatskoj, koji je u u Zagreb stigao iz Ukrajine 1992. godine, napunio je proljetos 16. godinu života, premda je gotovo slijep i gluh, još je prilično proždrljiv i pokretan!